Autorica: Aida Šteta

UVOD

 Roditi se u Bosni i Hercegovini, tačnije na teritoriju bivše Jugoslavije, sredinom osamdesetih, pa čak i prije, iz ove perspektive, samo po sebi nosi neku posebnu težinu. Dešavanja tokom kraja osamdesetih, a posebno tokom devedesetih, odredila su živote velikog broja ljudi na ovom prostoru. Pokušavajući da prežive ludilo tog vremena ljudi se grupišu u male zajednice, «etnije», pokušavajući opravdati borbu za preživljavanje. Tim malim grupama, «etnijama», rat predstavlja sredstvo definisanja strategije postojanja, strukture identiteta, a sve pod krinkom opstanka. Ljudi se više ne osjećaju sigurni kao individue, životna egzistencija je ugrožena, teško je ustanoviti ko su «dobri momci», jedino što preostaje jeste prikloniti se svojima. Kakvi su da su, moji su, parola je koja vlada. U svim tim dešavanjima koja su dovela do stvaranja novih etničkih grupa, koje su ustvari postojale stoljećima, izgubilo se građansko društvo, izgubile su se individue koje ne pripadaju niti jednoj definisanoj grupi, a koje se prislino guraju u pojedine od njih samo na osnovu imena i prezimena. Sloboda odabira, osnovna ljudska prava, izgubila su potpuni značaj, naši preci nas u potpunosti određuju, mada za njih današnji poredak stvari ne bi ništa značio. Rat je na ovim prostorima, prostorima «malih naroda» poslužio kao savršeno sredstvo za definisanje «nas» i «njih», savršeno sredstvo za određivanje kriterija prepoznavanja, prisila, svrstavanja, kršenja osnovnih ljudskih prava, ali uz sve to, za sve «male narode» bio je kulturna prekretnica i oslobođenje u pravom smislu te riječi.

Autorica: Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.

Autor: Marko S. (Hrvatska)

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

Autor: Željko Šarić (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

Dobro su govorili stari: muslimana sveži u vreću stavi ga pod stol i udaraj nogom a sa drugim jedi i pij za stolom - opet će ti isto misliti i jedan i drugi.

Ovo je jedna od najčešćih predrasuda koja se duboko usađuje u um običnog čovjeka kad sjedne za astal i počne da „razmišlja“ o svojoj bliskoj prošlosti, o posljednjem ratu, o drugima. I tad sebi postavi pitanje: „Zašto nam se sve ovo desilo? Zašto sam morao ratovati sa prvim komšijom?“ Odgovor je vrlo lak i čak se sam nameće. „Zato što sam ja dobar, moralan, pošten, iskren, a on je iskvaren, neiskren, podmukao, zao. Mi smo svi takvi, to nas je naša hrišćanska vjera naučila, a oni (nema vjere ni morala u nehrišćana) su ti kojima ne možeš vjerovati, koji se pretvaraju da su ti prijatelji, al' hoće da ti nož zabiju u leđa.“ Ovo je pogled samo iz jedne perspektive, naravno, ona se može i preokrenuti, tako da će tada drugi biti nevjernici, oni koji nisu na Alahovom putu izbavljenja i koji zbog toga nisu vrijedni suživota.

Autorica: Bojana Genov (Mali Lošinj, Hrvatska)

Jezične mijene bile su sastavnim dijelom moga odrastanja i školovanja i uvijek su bile popraćene ogromnom strašću ne samo kreatora jezičnih promjena, nego i širokih slojeva ljudi koji su ih prihvaćali nepojmljivom i meni neočekivanom brzinom. Za moga školovanja nekoliko se je puta mijenjao naziv pojedinih školskih predmeta, ne samo na način da smo svi učili malo muzički i historiju, a malo glazbeni i povijest, nego na način da je to bilo pitanje svrstavanja i pitanje vrlo važnog osobnog izbora. Kao mala djevojčica nisam razumjela izvore tog burnog odnosa prema jeziku, ali sam i sama naučila dijeliti interes pa i strast prema jezičnim pitanjima. Moj odnos prema jeziku obilježava ambivalentan, ali uvijek vrlo aktivan stav, istovremen otpor prema nametanju i istjerivanju riječi iz moga riječnika i pažljivo i kritično vaganje tuđih riječi. 

Autorica: Katarina Tadić (Beograd, Srbije)

Tema rada je analiza uloge medija u Srbiji, pre svega dnevnog lista „Politika“, u stvaranju nacionalističke i ratne atmosfere u srpskom društvu od kraja osamdesetih godina. Fokus će biti na analizi retoričkih sredstava korišćenih u cilju medijske manipulacije i stvaranju situacije gde je sloboda govora bila shvaćena kao sloboda izražavanja mržnje prema pripadnicima nesrpskih naroda. Od kraja osamdesetih godina na ovamo, srpski mediji su razvili i uveli u upotrebu osobene metafore, simbole, novokovanice i sl. koji su u znatnoj meri i doprineli i bili deo dominantnog šovinističkog javnog diskursa. Osim toga, razvio se i osoben tip izveštavanja gde je uloga novinara postala tumačenje događaja, a ne objektivno informisanje. List „Politika“ je prednjačio u pomenutoj praksi i time zasluženo stekao etiketu glavnog medijskog kreatora državne politike.