Eseji

Autorica: Melina Sadiković

Da li je u životu sve saopćivo ili ljude spaja samo muk?
Tin Ujević

Godina 2010 je izborna godina. Tako je Bosna i Hercegovina, u septembru 2010. godine, mjesto gdje bi trebala  biti svaka osoba koja razmišlja izvan kutija. Glasačkih i mislenih, dakako. Bez sumnje, na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine funkcionira jedinstvena vremenska mašina,  koja  vas u jednoj kratkoj šetnja bilo kojim bosanskohercegovačkim gradom ili selom (osobito kroz napuštena i porušena mjesta)  ili kroz kratki pregled političkog marketinga (nova forma reklamnog bloka, kako ga nazivaju saučesnici u svakodnevnom ispiranju na najvišoj mogućoj temperaturi)[1] nevjerovatnom brzinom vode od daleke prošlosti i/ili do još dalje budućnosti.  Sadašnjost je samo momenat u kojem objekat raskalašene političke pažnje odlučuje  kako će nazvati svoj limbo.

Autor: Radomir Radević

Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga podigli u vazduh posatjao bi slab kao voda. Mit o Anteju dovodimo u vezu sa onim ljudima koji glavni izvor duhovne snage ( i ne samo duhovne) i bitni smisao svoga života vide u ukorijenjenosti u otadžbinsko tlo i kulturu izraslu iz njega.
Herakle je najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene, najlepše žene tog vremena. Bio je najsnažniji čovjek antičkog svijeta, miljenik i protivnik bogova. Njegova snaga je bila jednaka, borio se na zemlji, u vazduhu ili vodi, što potvrđuje uspješno obavljenih dvaneest smrtonosnih zadataka, poslije kojih ga bogovi primaju na Olimp. Mit o Heraklu dovodimo u vezi sa onim ljudima koji svoju životnu snagu ne crpe iz vlastite ukorijenjenosti u svoju zemlju, već se osjećaju snažnima sakupljajući vrijednosti iz različitih kultura i iz sopstvenog znanja i umjeća.
Susret, slučajan ili neminovan, između Anteja i Herakla, odvija se bilo gdje na Balkanu. Herakle, sada bez svoga zastrašujućeg oružija, bez batine i ogrtača od neprobojne lavlje kože, samo u pristojnom, ne previše skupocjenom odjelu, ali i bez božanske snage. Antej ogrnut zastavom, u tradicionalnoj nošnji svoga naroda, na glavi mu je kapa sa nacionalnim grbom, upravo se, u društvu nekoliko stotina pristalica, vraća sa proslave pobjede fudbalske reprezentacije svoje zemlje.

Autorica: Mirjana Mikić Zeitoun

Uvod:

(Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem, teško se   odlučujem za  neobavezne odlaske.)

Na Mirovnu akademiju, ideja je sama po sebi i lijepa i vrijedna, privukao me kurs Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije: etničkim identitetima bavim se već duže vrijeme: djelom teorijski (Mirovne studije),  a djelom praktično :rad sa socijalno isključenim ljudima koji su to često (i) zbog etničkog identiteta, pa i nacionalizma.

Htjela sam naučiti nešto novo, spoznati uzroke nekih  pojava, potvrditi neka svoja stajališta te steći znanja i vještine koje bi mi pomogle u mom radu s onima koje više ni ne pitam kako se osjećaju : jer oni se ne osjećaju.

Autor: Bojan Krivokapić

„Tamo gde nema živa groba – sme li biti nas?“  (dnevnička zabeleška autora)

Ovaj tekst je nastao kao plod analiziranja problematike etnonacionalizma, ne samo na slučaju SFR Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, kao najviše ratom oštećene republike, već i sa filozofskog i antropološkog aspekta. Tema je analizirana u okviru kursa „Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije“ koji je vodio prof. dr Ugo Vlaisavljević na Regionalnoj Mirovnoj Akademiji u Sarajevu, jula 2008. godine.

Nakon nemilosrdnog razmišljanja kako početi i, zapravo, šta napisati na ovu temu, a trudeći se da izbegnem prizvuk banalnog, odlučio sam da napišem tekst koji je najmanje od svega naučan, a u kojem opet ne preovladava samo ton intimne ispovesti. Pokušao sam da napišem tekst koji diše, koji je otvoren i čija je utlitana funkcija pre svega u tome da podstakne potencijalnog čitaoca, odnosno čitateljku, da se zamisli nad temom, da promisli malo drugačije od uobičajenog, te da možda, a to bi bilo sjajno, dođe do nekih novih zaključaka koji su u vezi sa poimanjem diskursa etnonacionalizma kako kod nas, tako i uopšte.

Tekst se može posmatrati kao izvesni predložak nekom većem istraživanju samog fenomena, odnosno kao mamac za razvijenje teme.  Pokušao sam da se što više klonim davanja definicija, te (opštepoznatih) dubokoumnih i nerazlučivih zaključaka, koji uglavnom ostaju sami sebi cilj i od kojih skoro niko nema nikakvu korist, a najmanje običan/a dobronameran/ čitalac ili čitateljka.  Mišljenja sam da tekst mora biti otvoren za različita čitanja i tumačenja, jer samo kao takav on ostaje da živi i nakon bezbroj čitanja.

Problematika etnonacionalizma prevazilazi granice lokalnog. Sam fenomen se ne može posmatrati kao izolovan i ne sme se posmatrati samo u kontekstu ratom zahvaćenih područja SFR Jugoslavije. Međutim, još je veći problem ako fenomen posmatramo samo na razini opšteg i univerzalnog, bez osvrta na postojeće lokalno. Dakle, najuspešnije bi bilo ako bi se našla sredina, prava mera, koja bi u isto vreme zadovoljila i kriterijume opšteg i univerzalnog, ali koja bi disala i ono iskustveno, lokalno i životno.

Autor: Ivan Đekić

Uvod

Danas paralelno postoji građansko i etničko određenje nacije. Prema prvom  (anglosaksonski svet, Francuska, Holandija, Kanada) nacije su određene teritorijalno politički, dakle, postojanjem nacionalne države, a nacionalnost je skoro identična sa statusom državljanstva (citizenship). Prema drugom shvatanju, izvorno nemačkome, a prihvaćenom u istočnoj Evropi i šire, nacije se konstituišu na etničkoj, pa i rasnoj osnovi, dakle, na pretpostavljenom, premda dalekom srodstvu, na zajedničkoj istoriji, kulturi, zajedničkom jeziku, katkad na zajedničkoj religiji itd., a nacionalna država čak i nije neophodna, premda se za nju često vode žestoke borbe. [1]

Nacija je, pre svega, zamišljena zajednica. Tako da nacionalni identitet podrazumeva vezanost za prepoznatljive kulturne specifičnosti određene grupe, kao i lični osjećaj pripadnosti. Male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko okarakteriše kao član druge nacije. S druge strane dve osobe mogu biti podeljene razlikama u mišljenju, verovanju, mestom boravka, vremenom, pa čak i govornim jezikom, a da se međusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, delom iste nacije.

Smatra se da pripadnici jedne nacije dele određene karakteristike i norme ponašanja, određene odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i određene odgovornosti za dela pripadnika iste nacije.

Autorica: Kristina Bojanović

Uvod

«...moj lični identitet je ono što čini da nisam identičan ni sa jednom drugom osobom...»

Sintagme lični ili individualni identitet, kao i kolektivni ili grupni identiteti  (nacionalni, vjerski, politički, etnički, kulturni, socijalni, profesionalni) sve češće su prisutne kako u naučnom diskursu, tako i u publicistici, političkoj sferi, u svakodnevnom životu. U najširem smislu, lični identitet u kontekstu izgradnje vlastitog identiteta, te razvijanja vlastitog pogleda na svijet, uspostavljanja vlastitih moralnih normi, izgradnje odnosa pojednica prema svim drugim ljudima i prema društvu uopšte, može se sadržati u odgovorima na pitanja: Ko sam ja?, Odakle sam?, Kome pripadam?, Kuda idem?, Odakle govorim? itd. U užem značenju, koje se smatra specifičnim za  sociologiju, termin lični identitet podrazumijeva poistovjećivanje pojedinaca sa određenim društvenim grupama, kao i prihvatanje vrijednosti, normi i modela ponašanja koji su karakteristični za te društvene grupe. Sama riječ identitet je latinskog porijekla: u antičkom latinskom postoji riječ «idem» (isto) i pridjev «identidem» (ponovljeno), ali ne i imenica «identitas». Starogrčka imenica «tautos» koju koristi Aristotel, baveći se problemom identiteta, potiče od riječi «autos» (sebe, sam), a kasnije, nakon prevođenja na latinski, kao «identitas», biva korišćena u sholastičkim raspravama o prirodi Svete Trojice. Dejvid Hjum za identitet ističe da je to svijest tj. svjesnost subjekta o kontinuitetu sopstvenog postojanja koja je sadržana u relaciji identiteta. Upravo ovakvo shvatanje identiteta je preuzeto u individualnoj, razvojnoj, a donekle i u psihologiji ličnosti. Naime, osjećanje ličnog indentiteta biva utemeljeno na zapažanju samoistovjetnosti i neprekidnosti sopstvenog postojanja u vremenu i prostoru, te na opažanju činjenice da i druge individue zapažaju i priznaju navedeno. Dakle, sam lični identitet pretpostavlja odnos pojedinca prema drugim individuama tj. odnos prema drugome – drugima. Lični identitet čini mnoštvo pripadnosti različitim društvenim grupama ili mnoštvo grupnih identiteta: nacionalni, vjerski, etnički itd. Upravo ovi grupni identiteti, njihove posebnosti, nastanak, smjenjivanja, nadvlađivanja, poteškoće, paradoksi,  ali i značaj koji imaju u izgradnji civilnog društva kod nas na Balkanu, predstavljaće temu ovog rada. Ukratko ćemo pokušati prikazati koji se to od pomenutih grupnih identiteta nametnuo kao najvažniji i opšteprihvaćen, u kojem  vremenu on ima presudan uticaj, kako se taj uticaj širi i koje su posledice njegovog širenja. Gdje i odakle treba tražiti i crpsti ideju građanstva, ideju koja nadilazi i etničko i nacionalno, i kako se ta i takva ideja odnosi prema više nego ukorijenjenim etničkim i nacionalnim politikama «naših» prostora? Na koji način na pragu ujedinjene Evrope izgradnja civilnog društva, kroz reanimaciju grčkog građanstva, može ili ne biti ostvarena?