Eseji

Autorica: Milica Miražić

Dopustila bih sebi ovom prilikom, uz izgovor ograničenog obima i sasvim slobodne zadate forme rada, nešto manje formalan, na momente možda čak i krajnje uprošten (banalizovan?), a povremeno i sasvim sigurno teorijski nedovoljno argumentovan kritički osvrt na vrstu politike koja je više nego vitalna u jednom delu ovdašnjeg (radikalno) feminističkog aktivističkog diskursa. Ono što mi daje određenu slobodu da na ovoj kritici insistiram, kad god mi se za to pruži prilika, jeste s jedne strane, sasvim lična odanost i predanost ubeđenju da su upravo feminističke teorije i prakse 1 ono plodno mesto koje može 2 da dovede do promišljanja i preispitivanja određenih pretpostavljenih temelja i njihovog odbacivanja kao nužnog preduslova političkog delovanja. S druge strane, s obzirom na to da sam već dugi niz godina aktivni deo ženskog pokreta u Srbiji, smatram da promišljanje ovih pitanja spada i u domen preispitivanja sopstvene lične odgovornosti.

Autorica: Melina Sadiković

Da li je u životu sve saopćivo ili ljude spaja samo muk?
Tin Ujević

Godina 2010 je izborna godina. Tako je Bosna i Hercegovina, u septembru 2010. godine, mjesto gdje bi trebala  biti svaka osoba koja razmišlja izvan kutija. Glasačkih i mislenih, dakako. Bez sumnje, na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine funkcionira jedinstvena vremenska mašina,  koja  vas u jednoj kratkoj šetnja bilo kojim bosanskohercegovačkim gradom ili selom (osobito kroz napuštena i porušena mjesta)  ili kroz kratki pregled političkog marketinga (nova forma reklamnog bloka, kako ga nazivaju saučesnici u svakodnevnom ispiranju na najvišoj mogućoj temperaturi)[1] nevjerovatnom brzinom vode od daleke prošlosti i/ili do još dalje budućnosti.  Sadašnjost je samo momenat u kojem objekat raskalašene političke pažnje odlučuje  kako će nazvati svoj limbo.

Autorica: Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:

• religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
• zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
• neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
• zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma

Autorica: Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.

Autor: Radomir Radević

Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga podigli u vazduh posatjao bi slab kao voda. Mit o Anteju dovodimo u vezu sa onim ljudima koji glavni izvor duhovne snage ( i ne samo duhovne) i bitni smisao svoga života vide u ukorijenjenosti u otadžbinsko tlo i kulturu izraslu iz njega.
Herakle je najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene, najlepše žene tog vremena. Bio je najsnažniji čovjek antičkog svijeta, miljenik i protivnik bogova. Njegova snaga je bila jednaka, borio se na zemlji, u vazduhu ili vodi, što potvrđuje uspješno obavljenih dvaneest smrtonosnih zadataka, poslije kojih ga bogovi primaju na Olimp. Mit o Heraklu dovodimo u vezi sa onim ljudima koji svoju životnu snagu ne crpe iz vlastite ukorijenjenosti u svoju zemlju, već se osjećaju snažnima sakupljajući vrijednosti iz različitih kultura i iz sopstvenog znanja i umjeća.
Susret, slučajan ili neminovan, između Anteja i Herakla, odvija se bilo gdje na Balkanu. Herakle, sada bez svoga zastrašujućeg oružija, bez batine i ogrtača od neprobojne lavlje kože, samo u pristojnom, ne previše skupocjenom odjelu, ali i bez božanske snage. Antej ogrnut zastavom, u tradicionalnoj nošnji svoga naroda, na glavi mu je kapa sa nacionalnim grbom, upravo se, u društvu nekoliko stotina pristalica, vraća sa proslave pobjede fudbalske reprezentacije svoje zemlje.