Autor: Zoran Tihomirović (Zagreb, Hrvatska)
Ako tvrdimo kako ne posjedujemo dovoljno oblika moći ili dovoljno odgovarajućih oblika moći, dovodimo u pitanje temeljnu svrhu političkog sustava. Ono što naizgled zvuči kao rezignacija, boljim promatranjem počinje spadati u sferu anarhije, jer ako smatram kako sudjelovanje u kolektivnim procesima (i procesima koji odlučuju o djelovanju kolektiva) nema nikakvu svrhu, onda priznajem kako politički sustav ili sustav vodstva nema svrhu jer ako je politika „dizajnirana" da bude nešto o čemu ja osobno mogu odlučivati kada izađem na biralište, a ja za sebe držim da time ništa ne mijenjam (ili pak zbog takvog stava uopće ne idem glasati), onda politika, čiji je cilj da mene predstavlja i djeluje u mom interesu – nema smisla. I to nema smisla ne tek za mene, nego i za sebe samu.
Autorica: Lucija Ćurko (Hrvatska)
Svanulo je, sunce je granulo u sobu,
Pomislih : „ još jedan dan manje bliže grobu.“
Usta san i lagano diza roletu i skužija:
„Jebate, želin minjat planetu.!“ *
Jednog tmurnog, ali nadasve posebnog rujanskog dana, dok sam bila još jako mlada i nadobudna, otišla sam na prvo svečano predavanje u instituciju s kojim ću sljedećih x godina provesti pravu pravcatu ljubavnu vezu. Onu sadomazohističku.
Autorica: Milica Popović, Nikšić, Crna Gora
Autor: Oskar Roginer (Srbija)
Na početku leta, na jednom pozorišnom festivalu centralno-istočne Evrope, postavljena je bista od domaćeg sapuna nekadašnjeg maršala SFRJ, Josipa Broza. Interaktivna instalacija se bazira na pretpostavci, da će kip pored fontane biti izložen vremenskim prilikama i neprilikama, te će vremenom popucati, istopiti se - nestati. Skulptura je, ali pre svega namenjena slučajnom ili namernom Pešaku, i njegovog akta ritualnog pranja ruku, pomoću koga, putem realne, metaforične, direktne i indirektne intervencije utiče na oblik, značenje, asocijativnu ravan i u suštini samu bit Tita, kao dela ideološkog poretka i kulturnog sećanja ovih prostora. Bista je otkrivena u podne, tokom noći biva odvaljena od postolja, da bi do sledećeg jutra u komadima veličine šake bila rasuta po glavnom trgu sa penušajućom fontanom sa strane. Tog istog leta, iz gnezda u parku istog grada ispilila su se tri mala labuda. Sićušni, sivi, još ni pernati otisnuli su se na vodu jezera. Taj isti lutajući Pešak je jedne noći, samo dve sedmice nakon kratkotrajnog Brozovog kipa kaldrminim kamenicama i granama drveća ubio jednog od ta tri labuda. Na samom kraju istog leta, u jednom drugom gradu okupljali su se mladi, sedeli na klupama, pričali, dogovarali se - čekali. Bila je to jedna sasvim obična, već prohladna septembarska noć između petka i subote, dok taj isti Pešak, ničim izazvan nije uzviknuo „Pederi!" i čekićem za meso, na trotoaru do granica svesti nije istukao prolaznika za kim je uzviknuo.