Autorica: Aida Šteta
UVOD
Roditi se u Bosni i Hercegovini, tačnije na teritoriju bivše Jugoslavije, sredinom osamdesetih, pa čak i prije, iz ove perspektive, samo po sebi nosi neku posebnu težinu. Dešavanja tokom kraja osamdesetih, a posebno tokom devedesetih, odredila su živote velikog broja ljudi na ovom prostoru. Pokušavajući da prežive ludilo tog vremena ljudi se grupišu u male zajednice, «etnije», pokušavajući opravdati borbu za preživljavanje. Tim malim grupama, «etnijama», rat predstavlja sredstvo definisanja strategije postojanja, strukture identiteta, a sve pod krinkom opstanka. Ljudi se više ne osjećaju sigurni kao individue, životna egzistencija je ugrožena, teško je ustanoviti ko su «dobri momci», jedino što preostaje jeste prikloniti se svojima. Kakvi su da su, moji su, parola je koja vlada. U svim tim dešavanjima koja su dovela do stvaranja novih etničkih grupa, koje su ustvari postojale stoljećima, izgubilo se građansko društvo, izgubile su se individue koje ne pripadaju niti jednoj definisanoj grupi, a koje se prislino guraju u pojedine od njih samo na osnovu imena i prezimena. Sloboda odabira, osnovna ljudska prava, izgubila su potpuni značaj, naši preci nas u potpunosti određuju, mada za njih današnji poredak stvari ne bi ništa značio. Rat je na ovim prostorima, prostorima «malih naroda» poslužio kao savršeno sredstvo za definisanje «nas» i «njih», savršeno sredstvo za određivanje kriterija prepoznavanja, prisila, svrstavanja, kršenja osnovnih ljudskih prava, ali uz sve to, za sve «male narode» bio je kulturna prekretnica i oslobođenje u pravom smislu te riječi.
RAZRADA
Period nakon II Svjetskog rata bio je obilježen, s ove tačke gledišta «malih naroda», potpunom asimilacijom i zabranom ispoljavanja vlastitih preferencija ili još ekstremnije, zabranom ispoljavanja svog vlastitog (etničkog) identiteta. Politička situacija krajem sedamdesetih, tokom osamdesetih, s potpunom kuliminacijom devedesetih, bila je podsticaj «malim narodima» na borbu za opstanak. Najzad su se stvorili povoljni uslovi da se svaki od tih naroda vrati na zamlju koja mu vijekovima pripada, koja je samo «naša» i ničija drugo, gdje su naši djedovi. To je dovelo do neodoljive želje da se s te «naše» teritorije otjeraju svi oni koji tu ne pripadaju. Njih treba ili zauvijek «iskorijeniti» ili ih «presaditi» tamo gdje je njihova zemlja, njihovo sunce, tamo gdje će oni bolje niknuti i zauvijek se ukorijeniti daleko od «nas». Tokom ratnih dešavanja, traumatskih iskustava i svega onoga što taj period nosi sa sobom, etniče grupe su se grčevito borile za novu prekretnicu i najzad za oslobođenje. Ta dešavanju su poslužila za stvaranje novih kolektivnih trauma, narativa, mitova, istorije, koja je poslužila za stvaranje, tačnije «preporod», jakog etničkog kolektiviteta. Cijelo društvo, tačnije mala zajednica, radilo je samo na tome. Sve je bilo podređeno stvaranju nove etničke istorije, porodice su se ponovo vratile na tradiciju davanja «naših» tradicionalnih imena djeci, počeli su se iz riznica vaditi dokumenti porodičnih stabala koji dokazuju da smo mi autohtoni predstavnici naše «vrste». Sve to je rađeno s ciljem da se iscrtaju jasne granice između «malih naroda», kako nikad više ne bi došlo do miješanja. Ono što je jako važno spomenuti u ovom kontekstu jeste rat i stradanje. Veliki broj poginulih, kako vojnika, tako i civila, dao je sudbonosni pečat cijeloj priči. Domovina je u apsolutnoj žiži interesovanja, za domovinu (etniju) se gine, za domovinu se daju «naši» najbolji sinovi. Ogromne količine krvi su ono što nedozvoljava pojedincu da se izdigne iz svije etničke grupe, svi mrtvi su ustvari stalni podsjetnici i zakon koji ne dozvoljava da se krše pravila koja vrijede u određenoj etniji. Ti moras da budes dio etnije i da se boris za njen opstanak, jer su tvoja brača, očevi, dali život za nju. Sve ovo je retorika koja se jako puno čuje na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih 15 – ak godina. Zbog svega ovoga imamo ekspanziju etnonacionalizma i s druge strane letargiju i nerazumijevanje kada je u pitanju borba za prava onih koji ne žele da se svrstavaju. Jedini način da se ispoštuju pravi svih ljudi, ili barem velikog broja njih, jeste stvaranje drugačijeg odnosa prema etnonacionalizmu, njegova pacifikacija, pripitomljavanje. U osnovi ljudskih prava i sloboda jeste mogućnost izbora i borba protiv prisila, diskriminacije. Ljudi imaju puno pravo da se osjećaju pripadnicima određene etničke skupine i da se ponašaju u skladu s tim, sve dok to ne ugrožava druge ljude koji misle i djeluju drugačije. Osnova pacifikacije nacionalizma jeste mogućnost izbora. Važno je shvatiti da se pripadnikom određene grupe, u ovom slučaju etničke grupe, ne postaje rođenjem. Svako od nas ima pravo izbora kojoj etničkoj grupi želi da pripada i što je možda još važnije, ima pravo da definiše u kojoj mjeri želi da bude član neke od njih. S druge strane svako od nas ima potpuno pravo da se ne svrstava niti u jednu etničku grupu. Alternativa za etnonacionalizam jeste građansko društvo, gdje pojedinci imaju mogućnost da budu članovi različitih grupa, pri čemu niti jedna od njih nije definisana etničkom pripadnošću.Ono što je vrlo važno spomenuti kod građanske opcije jeste što je pripadnost svakoj od tih grupa privremena (nije stalna kao što je slučaj kod etničke pripadnosti) i pojedinac je bira sam, a ne nameće mu se samo na osnovu imena, roditeljskih opredjeljenja, tačnije rođenja.
ZAKLJUČAK
Građanska opcija na području bivše Jugoslavije skoro i da ne postoji. Struktura bivšeg sistema, kao i sva dešavanja u proteklim godinama potpuno su etnicizirala društvo, pri čemu su se individualne aspiracije i sloboda izbora potpuno izgubile. Ratna dešavanja su pogodovala etničkim grupama gdje se uspostavila autohtonost svake od njih i to skoro isključivo insistiranjem na razlici jedna grupe u odnosu na drugu. «Neprijateljskoj» etničkoj skupisi su pripisivane sve negativne karakteristike, a vlastitoj sve ono suprotno od toga. Identiteti etničkih skupina na ovim prostorima formirani su na negaciji i suprotnostima. Ono što ja važno imati na umu jeste da su ti principi djelovanja u velikoj mjeri još uvijek prisutni. U Bosni i Hercegovini postoje jasne podjele između etničkih grupa i generacije se odgajaju insistiranje na različitostima. Zbog svega toga, kao i zbog principa rada civilnog društva, još uvijek se teško dolazi do pozitivnih pomaka. Rad civilnog društva mora biti usmjeren na mijenjanje osnovnih principa djelovanja naših društava koja su u potpunosti etnicizirana. Društvo mora biti bazirano na građanstvu, a ne na etnicitetu. Jednaka prava moraju imati svi ljudi bez obzira da li pripadaju i jednoj etničkoj grupi. Na žalost, većina država u regionu se zasniva na principima «jednakosti» određenih etničkih grupa. To je ono čemu građansko društvo mora pružiti alternativu.
