Autorica: Bojana Genov (Mali Lošinj, Hrvatska)
Jezične mijene bile su sastavnim dijelom moga odrastanja i školovanja i uvijek su bile popraćene ogromnom strašću ne samo kreatora jezičnih promjena, nego i širokih slojeva ljudi koji su ih prihvaćali nepojmljivom i meni neočekivanom brzinom. Za moga školovanja nekoliko se je puta mijenjao naziv pojedinih školskih predmeta, ne samo na način da smo svi učili malo muzički i historiju, a malo glazbeni i povijest, nego na način da je to bilo pitanje svrstavanja i pitanje vrlo važnog osobnog izbora. Kao mala djevojčica nisam razumjela izvore tog burnog odnosa prema jeziku, ali sam i sama naučila dijeliti interes pa i strast prema jezičnim pitanjima. Moj odnos prema jeziku obilježava ambivalentan, ali uvijek vrlo aktivan stav, istovremen otpor prema nametanju i istjerivanju riječi iz moga riječnika i pažljivo i kritično vaganje tuđih riječi.
Zato jer je jezik i način na koji se piše u mojoj društvenoj sredini i u mome osobnome obzoru veoma važna stvar, sa velikim sam se interesom prijavila na kurs Jezik i ideologija Snježane Kordić na Mirovnoj akademiji, a njezinu knjigu Jezik i nacionalizam (Zagreb: Durieux, 2010) pročitala brzo, žudno i sa interesom kao da čitam najzanimljiviji triler. A zato jer sam aktivistkinja i vjerujem da znanje mora biti djelatno i da treba pokušavati utjecati na svijet i procese oko sebe, inicirala sam i sudjelovala u snimanju kratkog filma koji se bavi odnosom mladih ljudi u regiji prema jeziku. Moja je preporuka, onima koji čitaju ovaj kratki tekst kojim trebam zaslužiti svoju svjedodžbu o završenom seminaru, da na ovom mjestu prekinu čitanje i pogledaju film nastao u Učionici aktivnog građanstva Centra za zdravo odrastanje IDEM i ja iz Malog Lošinja, koji pokazuje koliko i kako mladi ljudi mogu prihvatiti jednostavnu znanstveno potkrijepljenu tvrdnju o tome da Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci govore istim jezikom. Jezik, dakle, kojim govorimo, jedan je, policentrični jezik koji se je razvijao u nekoliko različitih standardnih varijanti, pri čemu nacije čine kodificirajuće centre.
Zašto ova jednostavna, znanstveno utemeljena tvrdnja s kojom su živjele generacije, koja za takozvane obične ljude, govornike nekog jezika, ne bi trebala imati nikakvu emocionalnu vrijednost, izaziva snažne emocije i potiče na otpor? Krvavi rez kojim je od SFRJ nastao niz država zarezao je istoga trenutka i u jezik, stvarajući potrebu da se MI i ONI dobro razlikujemo, najbolje već prvom izgovorenom rečenicom. Ali što kad granica jezika ne postoji, a granice varijanti ne slijede političke granice? Tada stupa na scenu jezični aktivizam u najgorem mogućem obliku, onakav kakav doživljavamo od osamostaljenja država do danas, kojemu je osnovna zadaća da govor i pisana riječ Hrvata, Srba, Bosanaca i Crnogoraca postanu što različitiji.Osnovna tvrdnja kojom se barata u hrvatskoj javnosti jest pravo naroda na vlastiti jezik. Kada se u našoj javnosti govori o jezičnim pravima, onda se uvijek govori o kolektivnom pravu. Individualizam i individua nisu neka baš konjunkturna roba u procesu pravljenja države, kolektiv je sve, a individua treba u slučaju poziva države i nacije položiti na oltar domovine i svoj život. Stoga je pozivanje na kolektivnu solidarnost i disciplinu osnovna jezična strategija, a zbir pojedinačnih odgovora na zov nacije nevjerojatno visok i ujednačen. Apelacije države i nacije obilježene su uzvišenim govorom, pozivanjem na pretke i potomstvo, na ognjišta i baštinu, na krv i tlo, a jezik predstavljen kao kuća bitka nekoga naroda. Tko se ne bi tomu odazvao? I odazvali su se.
Odazvala se je Izabel Skokandić, javnosti poznata bibliotekarka iz Korčule i brojni javnosti nepoznati knjižničari, koji su bacili u kontejnere za smeće veliki broj knjiga iz javnih knjižnica, po kriteriju da su knjige bile napisane od autora iz Srbije i Bosne i/ili da su bile pisane ćirilicom. Odazvali su se nacionalni lingvisti koji su se uključili u borbu za mađunarodno priznavanje jezika i upustili u kreiranje novogovora koji je izazivao mnogo sprdnje, ali i ostavio pisani trag u tisku, novim knjigama, prijevodima i govornoj praksi nacionalno probuđenih masa. Odazvali su se na javnoj televiziji u kojoj su prestali inzistirati na jezičnom standardu i pripustili zavičajne govore svih vrsta, što čini jezik bitno drugačijim od jezika mrskih nam susjeda i dojučerašnjih neprijatelja. Odazvali su se učitelji materinjeg jezika u školama, birajući od tri važeća hrvatska pravopisa onaj u kojemu su ispravni grješka i strjelica, zbunjujući djecu i stvarajući ih strogim kritičarima prekonoć obespismenjenih i neukih roditelja. Odazvali su se carinici i policajci, ispravljajući na pješačkim i graničnim prijelazima i našu jezičnu praksu i nepoćudnu upotrebu riječi i sintakse. Odazvali su se naši susjedi, kritizirajući i denuncirajući sve one koji ne prate i ne konzultiraju brojne jezične portale, savjetnike i barometre, pa im se omakne riječ iz prošloga života. Odazvala sam se i ja detektirajući napogr(j)ešivo nepoćudne riječi i ne pišući ih nikad u javnom prostoru, ne ostavljajući lektorima i cenzorima nikakva posla iza sebe, a kada to činim onda je to sa svjesnim osjećajem prkosa kao kada odlučim ciljano psovati u javnom prostoru.U glavi svakog istinskog hrvatskog domoljuba čuči uvijek budan i vrebajući jezični cenzor, koji priječi i domoljubu i njegovu sugovorniku upotrebu neispravnog izričaja ili riječi. Jezični purizam kao strategija nacionalizma usadio je oprez u ljude, narušio odnose, otvorio neiscrpno polje međusobnog denunciranja i natjecanja u hrvatstvu, zakomplicirao razumijevanje, narušio individualna prava i pradoksalno, pokvario standardni jezik u koji je uveo pravilo da se sve može i da je sve dozvoljeno, samo ako je istinski hrvatsko i domoljubno.
Ako je osnovna uloga jezika da bude sredstvo sporazumijevanja i stoga spontan, tekući i neometan neprestanom cenzurom i autocenzurom, možemo reći da je politikom jezičnog purizma u Hrvatskoj ometena osnovna funkcija jezika, dakle i narušeno sporazumijevanje, te da nametanje izričaja poput štrcani nahit, stalčana lazila, lučba i koštovnik napadaju ne samo na međusobno razumijevanje nego i na ljudska prava. Ljudska su prava individualna. Nositelj im je pojedinac, građanin, bez obzira na razlike po spolu, rodu, naciji, vjeroispovjesti, boji kože, političkom uvjerenju, seksualnoj orijentaciji.....i tako dalje, i tako dalje, ova se građa smatra apsolviranom. Usprkos tomu, kada se govori o pravu na jezik govori se uvijek iz pozicije kolektiviteta. Samo pravo na jezik sastoji se iz većeg broja različitih prava. To su pravo na davanje imena vlastitom jeziku; pravo na jednakopravnost vlastita jezika u složenoj zajednici; pravo na slobodnu uporabu vlastita jezika u javnom i kulturnom životu zajednice; pravo na odgoj i obrazovanje na vlastitom jeziku; pravo na uporabu svoga jezika u sudskim postupcima; pravo na pismo kojim će se jezik služiti; pravo na… ima još.
U aktualnoj praksi to se tumači na način da Hrvati imaju ljudsko pravo u restoranu dobiti riječ koštovnik, a onaj tko napiše mrsku i neprijateljsku riječ cjenik narušava njihovo pravo na hrvatski jezik i daje im izliku da uvrijeđeno napuste restoran i denunciraju vlasnika kao narodnog neprijatelja. Malo se tko pita što je sa ljudskim pravom osobe koja u korpusu svog materinjeg jezika ima riječ hiljada ili oktobar, a ne smije je izustiti ili napisati, jer od nje ionako neće ostati ništa nakon intervencije susjeda, učiteljice, djeteta koje se školuje, policajca, carinika i (ili) lektora. Stoga je potrebno i važno naučiti da je nečije pravo na jezik, baš kao i svako drugo pravo, omeđeno pravom i slobodom druge osobe, pojedinca, na njegov jezik kako ga je naučio / la i kako ga prakticira.
Vratimo se na Učionicu aktivnog građanstva, ljetnu školu ljudskih prava koju svake godine održava Centar za zdravo odrastanje za mlade iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine. Samo malo zagrebena tema zajedničkog nam policentričnog jezika i relacije s našim identitetima dovela je do uznemirenosti, ljutnje, pa i do suza. Najveći izazov ove desetodnevne škole nije bilo pitanje međusobnog razumijevanja ni tolerancije. Bilo je to pitanje kako premostiti osjećaj počinjenja nacionalne izdaje koje su izazvali međusobno razumijevanje i novostečeno znanje o jeziku. Bilo je to pitanje kako to da nacionalni identitet shvaćen kao osjećaj horizontalne solidarnosti i bliskosti između ljudi iste nacije funkcionira na svjetskom prvenstvu u nogometu i pri pogledu na nacionalnu zastavu, ali redovito zataji u tramvaju ili parkingu prepunom sunarodnjaka. Bilo je to pitanje što imamo zajedničkoga sa ljudima koji nas opominju zbog riječi koju smo upotrijebili.
