Autor: Željko Šarić (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)
Dobro su govorili stari: muslimana sveži u vreću stavi ga pod stol i udaraj nogom a sa drugim jedi i pij za stolom - opet će ti isto misliti i jedan i drugi.
Ovo je jedna od najčešćih predrasuda koja se duboko usađuje u um običnog čovjeka kad sjedne za astal i počne da „razmišlja“ o svojoj bliskoj prošlosti, o posljednjem ratu, o drugima. I tad sebi postavi pitanje: „Zašto nam se sve ovo desilo? Zašto sam morao ratovati sa prvim komšijom?“ Odgovor je vrlo lak i čak se sam nameće. „Zato što sam ja dobar, moralan, pošten, iskren, a on je iskvaren, neiskren, podmukao, zao. Mi smo svi takvi, to nas je naša hrišćanska vjera naučila, a oni (nema vjere ni morala u nehrišćana) su ti kojima ne možeš vjerovati, koji se pretvaraju da su ti prijatelji, al' hoće da ti nož zabiju u leđa.“ Ovo je pogled samo iz jedne perspektive, naravno, ona se može i preokrenuti, tako da će tada drugi biti nevjernici, oni koji nisu na Alahovom putu izbavljenja i koji zbog toga nisu vrijedni suživota.
Zbog čega je potrebno istaknuti ovu perspektivu koja ima izgled čovjeka koji zuri u iskrivljeno ogledalo? Zato da shvatimo da rat u Bosni nije započet samo međusobnom svađom i antagonizmom Karadžića, Izetbegovića i Bobana, već je ratu prethodio naš zajednički rad na iskrivljavanju slike Drugoga. Drugi nije više bio simpatični komšija kome ćemo se obratiti za pomoć, za pozajmicu šećera, kafe već je bio potencijalni zlikovac koji čeka da nas „uhvati na spavanju“. Kako se desila ta čudna transformacija u našim umovima. Kao nekom zlom čarolijom naše glave su postale tabule rase u kojima su izbrisane omladinske radne akcije, zaboravljeni veličanstveni sletovi u Beogradu za Titov rođendan, zajedničke proslave 1. maja Praznika rada, a počeli su da izniču aveti prošlosti... Započelo je kopanje po opterećenoj istoriji i pronalaženje zločina i monstruoznih djela kod onih drugih. Mi smo nevini i nedužni. Neposredno pred rat u Bosni televizijski izvještaji su bili prepuni procesija, molitava, liturgija nad pronađenim žrtvama sopstvenog naroda. Narod, ta virtuelna zajednica ljudi istih korijena, jezika i istorije, probuđena je iz višegodišnjeg medvjeđeg sna koji im nije dao da spoznaju da žive zajedno, dijele dvorišta, fabrike, škole sa sinovima i kćerima zločinaca koji su ubijali njihov narod. Komšija musliman, kod koga smo rado jeli baklavu za Bajram, se pretvorio u baliju, Turčina koji opet hoće da vlada sa nama turskom sabljom i svilenim gajtanom. Takođe, u tom procesu stigmatiziranja svi Srbi su označeni kao četnici i četnikuše, a Hrvati kao ustaše.
Kako su odjedanput izronile sve te predrasude o drugim narodima? I moramo da objasnimo šta su to predrasude. Engleski psiholog Gordon Olport definiše predrasudu kao „odbojni ili neprijateljski stav prema nekoj osobi koja pripada određenoj grupi, upravo zbog toga što ona pripada baš toj grupi; na osnovu grupne pripadnosti zaključuje se da pojedinac ima negativne karakteristike koje su inače pripisane datoj grupi“ (Allport, 1958: 8, nav. prema Mihailović: 1998). Entoni Gidens ističe da osobe koje robuju predrasudama imaju unapred izgrađen stav koji se često zasniva na glasinama, prije nego na neposrednim dokazima. Takvi stavovi otporni su na promene čak i kada se sučele sa novim informacijama. Dragutin Babić naglašava da socijalna konstrukcija „nas“ i „drugih“ sadrži mnogo mitskih elemenata, uz izrazito pozitivna određenja etnički „naših“ i negativno vrednovanje etnički „drugih“. Babić napominje da je ta dihotomija izrazito potencirana i raznim sredstvima dovedena do vrhunca u slučaju Hrvata i Srba (vidi Babić, 2006: 382). Ogroman doprinos proizvodnji predrasuda između ovih etničkih zajednica dali su mediji. Bili smo zapljusnuti televizijskim vijestima o otkrivanju jama gdje su ustaški zločinci masakrirali pa bacili stotine srpskih seljaka, s druge strane, bili smo zaprepašteni otkrićem hrvatskog križnog puta koji se završio smaknućem hiljada zarobljenika na poljani Blajburga. Ta zora rata bila je preplavljena ponovnim izranjanjem potisnutih istina. Naravno, nismo protiv istine i ne možemo ne biti zadivljeni ljudskom odvažnošću i hrabrošću kad čitamo priču o nastanku Solženjicinovog djela Arhipelag Gulag. I koliko je to značajno za shvatanje terora, nasilja i totalitarizma. Ali, ove „naše nove istine“ kao da su imale jednu drugačiju namjeru, ne da proizvedu katarzu i pročiste te taloge zla i nepravde, već da omoguće pravljenje torova, ograda i podjela na nas i druge. Kao što piše Heinz-Gunther Stobbe: „U XX. stoljeću ratovi vrlo rijetko mogu iznenaditi narode, a da nisu već u glavama i srcima propagandistički pripremani, ponajprije od mas-medija koji pripomažu sustavnom zaglupljivanju i huškanju naroda“ (Stobbe 1996: 424). Plauzibilan primjer medijskog proizvođenja predrasuda možemo vidjeti u susjednoj Crnoj Gori. Kod Srba i Crnogoraca postojala je jedna pozitivna predrasuda o braći po krvi, o dva oka u glavi, o istorijskoj povezanosti i bratskoj odanosti. Međutim, dovoljno je bilo da politički vrh Crne Gore „okrene ploču“, to jest svoj politički kurs vidi u odvajanju od Srbije i njenog rukovodstva. I svakodnevno, prije centralnog dnevnika u pola osam, počeli smo gledati emisiju „TV kalendar“ gdje su eminentni istoričari „argumentovano“ pričali o zločinima Srba nad Crnogorcima, nasilnom svrgavanju crnogorske kraljevske dinastije, o „ukradenoj državnosti“, ukidanju autokefalnosti crkve i trebalo je samo nekoliko mjeseci, možda i godinu dana, da bratstvo bude raskinuto, a bar polovina Crnogoraca je iskreno počela da mrzi Srbe. A samo sreća ili ono malo ostataka političke mudrosti je sačuvalo Crnu Goru od građanskog, odnosno, međunacionalnog rata. Na žalost, te sreće nisu bili bosanskohercegovački narodi. Oružanom sukobu u Bosni su prethodile noćne straže koje su organizovale sve tri dominantne nacionalne skupine. To je najizraženije bilo u selima gdje su ljudi počeli vjerovati da im komšije spremaju zamku pa su morali organizovati noćne straže kako bi se na vrijeme odbranili. Međutim, kao što u Priručniku za kreativnu vizualizaciju piše: „Ono što dovoljno uporno i konstantno vizualiziraš, na kraju se i ostvari“, tako i komšije zaista postanu zlikovci koji te napadnu[1]. Da li je sad problem u „kreativnoj“ vizualizaciji ili u komšijama? Ali, kako Bosanci nisu glupi onako kako se priča, većina nije sačekala ostvarenje svoje vizualizacije, već su preventivno prvi napali komšiju. Zna se... svaki doktor kaže: „Prevencija je najbolji čuvar zdravlja“. Da ne bi on mene ubio, ubiću ja njega – tako je razmišljao „primitivni bosanski um“, međutim, tako razmišljaju i vlade najmoćnijih svjetskih država. Čim osjete neku (imaginarnu ili stvarnu) prijetnju, oni prvi napadaju. Bezbroj je takvih primjera, a potencijalna opasnost od protivnika je često vrlo upitna (kao što se dokazalo da Iračani nisu posjedovali nikakve masovne bojne otrove). Ovdje treba promisliti o jednoj bitnoj stvari a to je: „Da li je potrebno samo formiranje ili postojanje predrasude pa da imamo svirepe egzekucije bez imalo ljudske samilosti?“ Stobbe smatra da i pored negativnih predrasuda o nekom narodu možemo živjeti s njima u miru. Dobar primjer za takvo razmišljanje su Romi. Iako većina bosanskog stanovništva, a i šire, imaju negativnu predrasudu da su oni prljavi, lijeni, lažovi i lopovi, ipak živimo pored njih bez sukoba i krvi. Prema Stobbeu, da bi društvene predrasude imale posljedice u praktičnom djelovanju treba da se stvori slika o neprijatelju. „Negativne predrasude, ma koliko bile glupe i nepravedne, te veoma otežavale zajednički život i izazivale raznolike konflikte, ne čine zajednički život po sebi nemogućim. Međutim, slika o neprijatelju isključuje zajednički život jer ljudi u normalnim okolnostima smatraju besmislenim dopustiti dragovoljno da im se šteti“ (Stobbe 1996: 419). Tako, i ako, na primjer, imamo negativne predrasude i prema Ciganima i Hrvatima, samo ćemo o Hrvatima tj. ustašama stvoriti sliku o neprijatelju. Od Cigana koje percipiramo kao lažove, kradljivce, prljave, ne očekujemo neko zlo da će nam učiniti, dovoljno je samo da se odmaknemo od njih jer, zaboga oni nisu dostojni zajedničkog suživota. Na drugoj strani su potomci ustaša koji su zatrli naše djedove, očeve, naš narod. Od njih očekujemo da će nam učiniti štetu, da će nam nauditi i prema tome doživljavamo ih kao neprijatelje. U tom kontekstu, možemo bar pokušati shvatiti um zločinca koji, bez imalo zadrške i ljudske empatije, nemilosrdno ubija zarobljenike, žene i djecu. On čak i u djeci vidi klicu budućeg smrtnog neprijatelja.
Zaključak
Empirijsko istraživanje koje su na područje Hrvatske izveli Ivo Paić, Ivan Lajić i Dragutin Babić u okviru projekta Domovinski rat i promjene etničke strukture stanovništva pokazuje nam da poslijeratna stigmatizacija između Srba i Hrvata ima jednak intenzitet kao i prije rata (vidi Babić, 2006: 384-392). Slično tome, istraživanje koje iznosi Nebojša Petrović (vidi Petrović 2003: 16-32), koje uključuje još i Bošnjake, pokazuje da je izrazito visok stepen predrasuda i stereotipa između ovih naroda. Stigma četnik, balija, ustaša je još uvijek veoma frekventna u govornoj komunikaciji, a mediji samo vješto zamaskirano prenose takav diskurs i neumorno nas hrane zločinima onih drugih. U takvoj duhovnoj klimi slika o neprijatelju je još uvijek svježa i neokrnjena. Trebamo shvatiti da se rat nastavio ali sad samo na simboličkom nivou. Kako se izvući iz ove situacije? Ideologija bratstva i jedinstva je pokušala riješiti taj problem zatomljavanjem takvog diskursa izričući visoke i stroge kazne za međunacionalno vrijeđanje. Svjedoci smo da je takav pristup davao efekta 30-40 godina, ali sa jednim bumerang efektom kad je otvorena Pandorina kutija zla. U liberalno-demokratskom sistemu, u kojem danas nastojimo da živimo, potrebno je naći prave mehanizme kako da omogućimo nesmetano ispoljavanje nacionalnih sentimenata, a s druge strane da spriječimo stvaranje stereotipa i predrasuda o drugim narodima. U nemogućnosti pronalaska pravog rješenja, smatram da je ovo akutni problem bh društva kome, radi bolje zajedničke budućnosti, se trebaju posvetiti mnoge institucije društva, a ponajprije obrazovne.
Literatura:
1. Babić, Dragutin (2006), „Stigmatizacija Hrvata i Srba u prijeratnome, ratnom i poslijeratnom razdoblju“, Migracijske i etničke teme 22 (4): 379–397.
2. Mihailović, Srećko (1998), „Etnički autostereotipi i heterostereotipi na Kosovu“, Sociologija, 40 (3).
3. Petrović, Nebojša (2003), „Međusobni stereotipi Hrvata, Bošnjaka i Srba u svetlu dvofaktorske teorije predrasuda“, Sociologija 45 (1): 15–32.
4. Stobbe, Heinz-Gunther (1996), „Predrasude - stereotipi - slike o neprijatelju“, Crkva u svijetu 31 (4): 417–425. 5. Todosijević, Bojan (2008), „Autoritarna ličnost: Psihoanaliza antisemitizma i predrasuda“, Psihologija 41 (2): 123–147.
[1] Stobbe taj fenomen naziva samoispunjujućim proročanstvom.
