Povodom nedavnog objavljivanja knjige Don Kalb i Gábor Halmai (ur.): Naslov: nacija, podtekst: klasa. Populizam radničke klase i povratak potlačenih u neoliberalnoj Evropi, Edicija re:politiko, Udruženje Mreža za izgradnju mira, Sarajevo, 2020, donosimo prikaz knjige:
Piše: Dražen Barbarić, Sveučilište u Mostaru
Prijevod knjige Naslov: nacija, podtekst: klasa. Populizam radničke klase i povratak potlačenih u neoliberalnoj Evropi predstavlja izuzetan doprinos razmatranju tematike dviju osnovnih transformacija od posthladnoratovskoga konteksta do današnjih dana, riječ je o transformaciji političkoga i klase.
O transformaciji političkoga već mnogo znamo, stotine radova i najumnijih dostignuća suvremene političke teorije pojasnilo je tehnokratizaciju političkoga, nekadašnju sferu slobode i društvene kontingencije. Ona je svedena na parceliziranu vladavinu eksperata, koji u ime političko-društvene efikasnosti odstranjuju politiku kao nepotrebnu smetnju primjeni već unaprijed osmišljenih tehnokratskih rješenja. Uključivanje heterogenih društvenih interesa u političku arenu nepotrebno su odugovlačenje i u najmanju ruku otegotna okolnost društvenoj efikasnosti. Ukratko, političko je depolitizirano, svedeno na sferu ideološki očišćene djelatnosti stručnjaka, stoga se svako pozivanje ili djelovanje prema određenom ideološkom sklopu smatra atavizmom 20. stoljeća ili političkom egzotikom nedostojnom ozbiljnoga razmatranja. U takvome kontekstu razbija se društvena osnova političke pojavnosti, nekadašnje klasne ili grupne ukorijenjenosti gube na relevantnosti, a akteri skloni deideologiziranom diskursu započinju svoju političku žetvu. S druge strane, klasa kao povijesno-politički virtualni subjekt u istočnom dijelu Europe i kao kontrolirano-subverzivni subjekt u Zapadnoj Europi također doživljava temeljitu transformaciju. U obje varijante analize pokazuju raskid s prividom djelatnosti klase kao političkoga subjekta u otrježnjujućim kategorijama razdvajanja klase radnika od prirodnoga ideološkoga staništa različitih ljevičarskih ideja. Populistički narativi se javljaju kao nadomjestak i popunjavaju ispražnjeni ideološki vakuum.
Razumijevati čak i lokalnu disperziranost populizma bez uzimanja prethodno navedene sličice u obzir predstavlja jako tešku zadaću, a k tome zamka redukcionizma, koja se nerijetko javlja zbog ostrašćenoga promatranja političkih transformacija, može zavesti na krivi trag. Trag jasnoga prepoznavanja i politike netrpeljivosti, ali uz izostanak krucijalnoga razumijevanja nastanka i širenja populističkih pokreta i njihova etabliranja na širim regionalnim skalama. Tu zamku pokušava izbjeći urednik zbornika postavljajući epistemički okvir koji daje notu usklađenosti u njemu zastupljenim analizama. Pravilno poentira da populistički pokreti nisu samo “bučna ometanja svakodnevnih poslova post-politike” kako ih dominantno razumijevaju politolozi, ali niti “trupe novog europskog fašizma” kako ih razumijevaju liberalni novinari i aktivisti (Don Kalb, Uvod, str. 8). Takve reducirane perspektive ne doprinose razumijevanju niti interpretaciji porasta populizma u Europi, dapače, u prvom slučaju ga promatraju kao efemerni balast tehnokratske transformacije politike, a u drugom se zaustavljaju na njegovom moralističkom diskreditiranju bez pravih analitičkih uvida. U vremenu ozbiljne proliferacije populizma ne treba nam ‘zamućivanje vode’ jer otežava i pojačava problem, treba nam jasna terminologija i čista perspektiva njegove analize.
Na ovom mjestu zapravo počinje priča cjelokupnoga zbornika, on je izuzetan pothvat da se unutar različitih mikrosredina razumijeva njegova geneza i transformacija koju je izazvao, naravno, u odnosu na varijablu klase radnika koji su postavljeni kao analitički objekt svih studija. Iz deleuzeovske perspektive Kalb postavlja izuzetno koristan koncept “kritična čvorišta”, koja su dinamična i nestalna koagulacijska mjesta transformacije. Ovise o stalnim dijalektičkim procesima de- i re- teritorijalizacije, ali duboki uvid u njihovu pokretačku snagu omogućava jasno i nedvosmisleno razumijevanje zbog čega se klasa radnika otrgnula od bliskih ideja koje je klasična ljevica nudila te takvom žustrinom i masovnošću prigrlila populističke pokrete koji su nerijetko svoju ideološku ispraznost pokušali kompenzirati ili kamuflirati šovinističkim varijacijama nacionalizma. Pozivajući se na tezu Slavoja Žižeka da “desničarski populizam popunjava prazninu odsutnoga ljevičarskoga sna” (Kalb, 16), moguće je zaključiti da desni populizam omogućava povratak potlačenih u političku arenu. Emil Cioran je uvjerljivo pokazao da je “predstava o sreći” (Emil Cioran, Istorija i utopija, Delfi, 2009: 72) ključni sastojak svakoga utopijskog mišljenja, a koje je sastavnim dijelom svake djelatne ideologije. Predstava o sreći apsorbira trenutne udaljenosti od krajnjega ideološkog cilja i omogućuje podnošenje žrtve sadašnjega trenutka. Jednostavno, ljevica je izgubila uvjerljivost svojih imaginacija predstava o sreći te joj je povijesni subjekt političko-društvenoga razvoja izmigoljio. Stoga, bez obzira što zaista postoje strukturne razlike između obnove nacionalizma i pojave populizma između Zapadne i Istočne Europe, praćenje toka navedenoga ‘izmigoljavanja’ pokazuje da imaju istu ishodišnu točku, a to je neoliberalna transformacija svijeta nakon kraja bipolarnoga poretka. Dakle, etnonacionalni diskurzivni bazeni u istočnoj varijanti, te antiimigracijski u zapadnoj, dvije su strane istoga neoliberalnoga novčića. Pokidane su strukturne vezanosti društvenih baza ili klasa s preciznim i monolitnim ideologijama te njihovim političkim nositeljima, a vakuum je bilo moguće popuniti populističkim diskursom te ga vrlo jednostavno adaptirati lokalnom kontekstu. Zapravo, najvažnija metodološka odlika cijeloga zbornika svodi se na dva jednostavna postupka: kretanje od istoka prema zapadu, te fokusiranje na nemetropolska područja. Time je izbjegnut problem kontaminacije cjelokupne analize antiimigrantskim diskursom, koji je ipak prvenstveno vezan za zapadna iskustva, ali i fokusirana analiza na mikrozajednice u kojima je transformaciju moguće rekonstruirati čak i unutar jedne generacije stanovništva. Sva velika objašnjenja uvijek počinju malim i jednostavnim uvidima.
Zbornik se sastoji od osam studija lokalnih ‘kritičnih čvorišta’ od kojih se pet odnosi na Istočnu (i Jugoistočnu) Europu, a tri na Zapadnu. Zajednička odlika svih studija je fokus na društvenim skupinama koje su birači ili simpatizeri populističkih ili nacionalističkih pokreta, a zapravo ih objedinjuje pripadnost klasi radnika i nekadašnja udaljenost od desnoga političkog spektra. Sve analize promatraju neoliberalne ekonomske tokove kao ključnu silu koja je određivala dinamiku i oblik transformacije ekonomije, politike, ali i klasnih identiteta. Na konkretnim primjerima ‘razvlaštenja’i pauperizacije radnika autori analiza pojašnjavaju ključne trenutke transformacije i prihvaćanja desnih diskursa kao adekvatnijega narativnoga odgovora na potpuno novi svijet u kojem su našli. Kalb ističe: “U antropološkom smislu, tvrdimo da neonacionalizam radničke klase u određenoj mjeri predstavlja traumatski izraz materijalnih i kulturnih iskustava razvlaštenja i obespravljenja u neoliberalnoj epohi.” (Kalb, 1) Opis procesa navedenoga razvlaštenja, rekonstrukcija desnih populističkih narativa, te osobna iskustva radnika zauzimaju središnja mjesta u analizama i čitatelja provode kroz uzbudljiv krajolik lokalnih transformacija. Treba istaknuti da nemaju svi radovi podjednako utemeljen teorijski oslonac, niti interpretativne domete, ali u komparativnoj perspektivi daju značajan presjek epohe i njezine lokalne manifestacije. Posebno vrijediti izdvojiti nekolicinu studija koja predstavljaju pravo metodološko osvježenje i svojim zaključcima plauzibilno potvrđuju zajednički epistemološki okvir zbornika.
Theodora Vetta u svom radu analizira situaciju u Kikindi, vojvođanskom netipičnom ruralnom prostoru, koji je poznat po multikulturalnosti i suživotu različitih etničkih skupina. Iako je Kikinda godinu dana prije dobila nagradu OSCE-a za najtolerantniji grad, na vlast u 2004. došla je Srpska radikalna stranka sa svojim nacionalističkim stavovima. Vetta se ne povodi pojednostavljenim objašnjenjima koja su nacionalizam balkanskih naroda tretirala u isključivo elitističkoj matici u kojoj je narod pasivna amorfna masa podložna stalnom preoblikovanju od strane elita. Vrlo vješto prikazuje kako su procesi propadanja nekadašnje industrije i razvlaštenja radnika kao dioničara suvlasnika ostavili dubok trag u političkoj bazi. Osjećaj prevarenosti i poniženosti kod ljudi je stvorio duboku podjelu na gubitnike i dobitnike tranzicijskih procesa, koje su uglavnom predstavljali strani vlasnici privatiziranih tvrtki i domaća elita koja ima je pružala svesrdnu zaštitu. Opis takvih postrojenja kao “robovlasničkoga društva” (Theodora Vetta,„Nacionalizam se vratio!“ Radikali i privatizacija u Srbiji, 55) dovoljno govori o predatorskom kapitalizmu koji je ušao u tadašnju Srbiju. Razbijena ljevica i građanske stranke nisu imale ideoloških kapaciteta objasniti situaciju ili njezinu poželjnost, a niti političke hrabrosti spriječiti eksploataciju radnika i reviziju nezakonitih privatizacija. U toj situaciji Radikali su pribjegli narativu o ugroženosti srpskoga suvereniteta od stranih kapitalista i domaćih poslušnika. Tezom da je ugrožena srpska država izvršili su kritiku ekonomske liberalizacije i globalnoga kapitalizma te stekli simpatije značajnoga broja obespravljenih radnika. Dakle, Vetta pokazuje da je došlo do preklapanja političkoga narativa Radikala te unutarnjega osjećaja ljudi u Kikindi koji je rezultirao njihovom političkom transformacijom. Pristalice Radikala nisu isključivo zagriženi radikalni nacionalisti, već razočarani radnici i srednja klasa koja je preko političke platforme Radikala mogla izraziti vlastito nezadovoljstvo novim društvenim sustavom.
Izuzetnu analizu dugogodišnje vladavine populističkoga nacionalista Gheorghea Funara u Cluju donosi Norbert Petrovici. Rekonstruira proces industrijalizacije i urbanizacije grada kojim su stvorene ukorijenjene baze etničkih skupina Rumunja i Mađara. Potonji su naseljavali središnji dio, dok su novonaseljeni rumunjski radnici živjeli u perifernim dijelovima grada čime je stvorena urbana napetost. Nakon propasti socijalističkoga režima ubrzo je došlo i do propasti nekadašnjih tvornica kao oslonaca ekonomije čime je mnoštvo radnika ostalo bez posla ili razvlašteno od onoga što su svojim radom stvarali. Petrovici briljantno primjećuje da su radnici “nemilosrdno individualizirani” (Norbert Petrovici, Izražavanje prava na grad: Neonacionalizam radničke klase u postsocijalističkom Cluju, Rumunija, 73), tj. istrgnuti iz udobnosti grupizma kojega su osjećali u socijalističkom poretku. Bijes i frustracija su se akumulirali i samo je bilo potrebno pronaći diskurzivni okvir u kome će se adekvatno ispoljiti. Funar na vlast dolazi 1992. s nacionalističkom i antikapitalističkom retorikom. Tvrdio je da su rumunjski stanovnici baštinici tradicije rimskih predaka, a da su Mađari okupatori. Strani investitori također postaju neprijatelji jer otimaju rumunjsku zemlju i kradu ono što je narod stvorio. Time je uvjerljivo je izražavao frustraciju i strahove nekadašnje radničke klase te ih pretvarao u “nadu, ponos i solidarnost” (Petrovici, 80). Čim je započela ubrzana transnacionalizacija, otvaranje i ulaganja u Cluj, brzo se pretvorio u jedno od financijskih centara Jugoistočne Europe. Strahovi i frustracije su nestale, a time i Funarovo pogonsko gorivo. Petrovici pokazuje da prijemčivost populističkoga šovinizma zaista ovisi o strukturalnim uvjetima, koji kod ljudi stvaraju osjećaj obespravljenosti i poniženja. Populisti kao politički poduzetnici vrebaju puls obespravljenih radnika kako bi modificirali svoj diskurs i njime izrazili njihove strahove i stavove.
Jaro Stacul analizira transformaciju građana doline Vanoi u talijanskim Alpama u kojem su populističko-nacionalističke stranke Sjeverna Liga i Forza Italia doživjele značajan uspjeh unatoč ukorjenjenosti građana u tradicionalnu talijansku političku podjelu. Autor pojašnjava da je upravo proces razbijanja potonje doveo do mogućnosti stvaranja populističkih i regionalnih stranaka koje nisu bile ograničene klasnom bazom te su prakticirale integralističke pristupe biračima. To znači da je osnovna mantra postao 'narod', integralni subjekt koji nadilazi klasne podjele staroga režima i klasične političke scene. Svoj fokus su usmjeravale na prokazivanje i konstrukciju ‘neprijatelja naroda’, među kojima je na listi visokih prioriteta bila birokratska država. Stanovnici doline Vanoi su uglavnom seljaci koji žive od poljoprivrede i doznaka iz inozemstva ili ostatka Italije, veže ih zajednički osjećaj marljivosti, rada i poštene radne etike, tj. “kulture napornoga rada” (Jaro Stacul, Klasa bez svijesti: Regionalni identitet u talijanskim Alpama poslije 1989. godine, 183). Tradicionalno gaje nesklonost prema birokraciji kao obliku eksploatacije njihova poštenoga rada te kao personifikaciji korumpiranosti i lijenosti. Ekonomska kriza je dodatno potaknula zazor prema stranim investitorima, prodaji lokalne zemlje i birokratskoj državi. U tom kontekstu vrlo lako su postali skloni idejama ‘sjeverne kulture’ i regionalizma koje im je nudila Sjeverna liga, ali isto tako idejama obnove poduzetničkoga duha i rada koje je nudio Silvio Berlusconi. Birokratizirana “sovjetska država” (Stacul, 188) postaje neprijatelj naroda, izvor kočenja napretka i rada, tj. razvoja zajednice. S obzirom da su već tada odrednice ‘komunist’ ili ‘kršćanski demokrat’ potpuno iščezle, te da se zajednica nije mogla smatrati radničkom klasom zbog načina privrede i života, došlo je do identitetskoga pomjeranja. U politički narativ je uvedena sintagma ‘klase radnika’, a njezina rastezljivost je omogućila populističkim subjektima uspjeh u regiji i lokalnu operacionalizaciju termina jer je već postojao utemeljen osjećaj zajedništva i posebne vrijednosti. Neoliberalni politički program se diskurzivno prilagodio lokalnom kontekstu i povezao s njegovom kulturom i povijesnom posebnošću. “Budući da kodira ideale autonomije i efikasnosti, konstrukcija ‘radni ljudi’ se može dobro prilagoditi širokom nizu zahtjeva i ideologija… Poenta je sljedeća: hegemonija lokalne moći – odnosno vrijednosni sistemi koji daju značenje pojmovima ‘klasa’ i ‘narod’ – u velikoj mjeri legitimiziraju autoritet neoliberalne države.” (Stacul, 190)
Paul Gilfillan analizira nacionalnu transformaciju u škotskom selu Cardenden, nekadašnjem rudarsko središte. On je antropološkom studijom utvrdio promjene u političkim i identitetskim stavovima dviju generacija stanovnika sela. Naime, kod starije generacije rođene prije 1959. primjećuje malen interes za politiku i sklonost integralnom britanskom identitetu, dok kod mlađe generacije rođene nakon 1960. zapaža sklonost škotskom nacionalnom identitetu i ogorčenost zbog nametnutoga školskog programa gdje su učili samo englesku povijest, bez mogućnost učenja škotske povijesti. Pošto je selo potpuno vezano za rudarstvo, stvoren je snažan radnički identitet i vezanost za Laburističku stranku, koja nakon Blairovih zaokreta sve manje odražava njihove interese i stavove. To se reflektiralo kod mlađe generacije koja je smatrala da Laburisti više nisu zagovornici radničke klase, čime se posredno smanjivao i legitimitet britanske države. Uslijed neoliberalnih zahvata konzervativne, a zatim i laburističke vlade, stanovnici su izraz svojih interesa počeli vezivati za škotski nacionalni identitet i njegove političke predstavnike. Autorova osnovna teza je da uslijed propadanja ekonomske osnove identiteta, te odmaka političke elite od njihovih interesa, radnički se identitet mogao manifestirati jedino u sklopu širega diskursa – škotskoga nacionalizma. Ovime izvrće tezu Toma Nairna da buržoazija mobilizira radnike za nacionalni interes, škotski rudari su uspjeli upravo suprotno.
Spomenute analize ukazuju na heterogenost ukrštanja radničkih interesa i populističke ili nacionalističke politike. Strategije preklapanja diskursa (Kikinda), modificiranja diskursa (Cluj), modificiranje identiteta (dolina Vanoi), modificiranje elite (Cardenden) sve su u svom domenu odigrale ulogu 'povratka' klasa radnika u političku arenu i to na vrlo uvjerljiv način.
Treba naravno istaknuti da epistemički okvir zbornika sadrži i diskutabilne, ako ne i potpuno pogrešne premise. Ukoliko se polazi od lokalnosti da bi se lakše interpretirala kauzalnost transformacija, onda se svakako očekuje odstranjivanje bilo kakve vrste stereotipnoga sadržaja koji unaprijed može iskriviti početne postavke analize. Primjerice, Don Kalb upada u ozbiljan problem esencijalizacije prihvaćajući orijentalistički (balkanistički) diskurs na primjeru analize slučaja Kikinde u Srbiji. Navodi: “Iz zdravorazumske zapadne perspektive nakon 1989. godine, Srbija je funkcionirala kao tipični primjer esencijaliziranog populističkog nacionalizma” (Kalb, 22), te se pritom referira na knjigu balkanističke stereotipizacije Balkanski duhovi Roberta Kaplana. Uz to nema niti riječi pojašnjenja što je to ‘populistički nacionalizam’, i koje su njegove kvalitativne odlike da bismo ga mogli razlikovati od ostalih vrsta nacionalizma. Bez precizne operacionalizacije sintagme ona ne može zaživjeti kao varijabla kvalitativne analize, osim ako joj se ne pridruži esencijalistički narativ koji je naturalizira, što je izuzetno opasno i akademski neupotrebljivo. Nadalje, kod analize zapadnoeuropskih slučajeva Kalb tvrdi da radničkim populističkim pokretima nedostaje “kritika transnacionalnoga kapitala, koncentrirani su na nacionalne elite ili eksploatatorske metropole” (Kalb, 32-33). Problem je u tome što ovakav postupak predstavlja učitavanje unaprijed postavljene kauzalistike, želi se osvijestiti da je ključ rasta populizma promjena radničke klase, ali ta ista klasa nije svjesna ključnog faktora svoje transformacije – transnacionalnoga kapitala. Dakle, radnike se želi zadržati u okviru klasnoga identiteta, ali kao pasivnoga subjekta koji u ovom trenutku nije nesvjestan vlastite zbiljnosti kao u klasičnom marksizmu, već je nesvjestan uvjeta u kojima se odvija njegova suštinska transformacija. To bi u komparaciji značilo da su istočnoeuropski radnici svjesni i kritični prema transnacionalnom kapitalu, kojem su lokalne elite tek njihove marionete za razvlaštenje radnika. Problem je i više nego očigledan, reperkusija ovih argumenata znači da se desni populizam na Zapadu uvlači u klasu radnika zbog činjenice njihove nesvjesnosti političko-ekonomskih tokova u kojima su se našli, dok su osviješteni radnici na Istoku odabrali desni populizam kao adekvatniju opciju vlastitoga ugrađivanja u sustav ili izražavanja nezadovoljstva. Naposljetku, čitatelj se nikako ne može oteti dojmu da se termini nacionalizma, neonacionalizma, populizma i klase često koriste na vrlo intuitivnoj razini bez eksplicitnoga konotiranja njihova sadržaja. Posebno treba istaći da se ‘neonacionalizam’ jako teško može uzimati kao generički pojam koji bi obuhvatio sve mikroprostore zastupljene u analizama. Prije svega, istočne verzije desnoga populizma koje se hrane nacionalističkom retorikom teško mogu biti ‘neo’nacionalizam. One su prije svega neki oblik ‘zakašnjelih’ ili nedovršenih nacionalnih pokreta koje je socijalistički poredak zamrznuo skoro pola stoljeća. Dakle, radi se o reažuriranom dnevnom redu s kraja 19. stoljeća koji se manifestirao nakon sloma komunističke stege. Kod zapadnih varijanti imamo drugi oblik problema, s obzirom da se radi o etabliranim nacijama s poduljom tradicijom državnosti zaista je moguće govoriti o neonacionalizmu, ali je pitanje možemo li jednostavno govoriti o desnom populizmu. Njegovo pogonsko gorivo je ksenofobija usmjerena prema migrantima koji su naselili njihove države i donekle promijenili društvenu strukturu kojoj je odgovarala nacionalna država. Međutim, odlike narativa takvoga ksenofobnoga populizma nisu isključivo desnoga ideološkog karaktera, dapače, elementi tradicionalno lijevih idejnih sklopova su itekako prisutni. Antiimigrantski populizam u Europi iza ksenofobije zapravo krije činjenicu da za ‘čisto domaće stanovništvo’ želi najveće moguće standarde socijalne države i prava koji su direktni dosezi lijevih pokreta i administracija. Dakle, nisu tradicija europske ljevice i benefiti koji su kroz socijalnu državu dostupni građanstvu problematični, problematična je selekcija korisnika, a to nipošto nije monopol desnoga populizma.
Bez obzira na određene manjkavosti, ovaj zbornik predstavlja izuzetno značajan doprinos multidisciplinarnom razumijevanju suvremenih trendova proučavanja fenomena nacije i nacionalnih identiteta. S promjenjivim uspjehom dokazuje presudnu važnost klase u analitičkim razmatranjima populizma ili nacionalizma, ali upozorava da zanemarivanje klasnoga identiteta ostavlja ozbiljne propuste u bilo kojoj vrsti interpretiranja navedenih fenomena. Kako navodi autor epiloga George Baca: “Eseji prikupljaju razbijene komade evropskog društva koji su pratili protekle tri decenije ekonomskog restrukturiranja” (George Baca, Epilog, 217). U svakoj priči nas podsjećaju na zapaljive akumulirane kolektivne osjećaje poniženosti i obespravljenosti, te na veliki uspjeh desnoga populizma koji takve birače uspješno mobilizira. Lijeva borba s kapitalom je izgubljena pa se prešlo na desnu prosvjednu politiku protiv neoliberalnih tokova te borbu za nacionalni prestiž i nostalgiju kao neku vrstu kompenzacije. Baca zaključuje da populistička desnica mobilizira nezadovoljne radnike, ali neki radovi pokazuju upravo suprotno, da radnici mobiliziraju političke aktere ili se dogodi puko spajanje njihovih diskursa u zajedničkom‘kritičnom čvorištu’ – nacionalnom identitetu. Zbog toga, tema ‘nevinosti’ i pasivnost radnika u populističkim ili nacionalističkim pokretima može otvoriti mnogo veću problematiku nego što je vidljivo kroz radove u ovom zborniku.
-------------------------------------------
Prevod ove knjige realiziran je u okviru projekta prevoda stručne literature koji realizira Udruženje Mreža za izgradnju mira u saradnji sa Mirovnom akademijom. Aktivnost je finansijski podržala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) uz implementacijsku podršku Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u sklopu BHRI programa.
Link za pristup e–izdanju knjige je: https://www.e-zbirka.unsa.ba
Za korisničko ime i lozinku pisati na: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
