Eseji

Autor: Ivan Đekić

Uvod

Danas paralelno postoji građansko i etničko određenje nacije. Prema prvom  (anglosaksonski svet, Francuska, Holandija, Kanada) nacije su određene teritorijalno politički, dakle, postojanjem nacionalne države, a nacionalnost je skoro identična sa statusom državljanstva (citizenship). Prema drugom shvatanju, izvorno nemačkome, a prihvaćenom u istočnoj Evropi i šire, nacije se konstituišu na etničkoj, pa i rasnoj osnovi, dakle, na pretpostavljenom, premda dalekom srodstvu, na zajedničkoj istoriji, kulturi, zajedničkom jeziku, katkad na zajedničkoj religiji itd., a nacionalna država čak i nije neophodna, premda se za nju često vode žestoke borbe. [1]

Nacija je, pre svega, zamišljena zajednica. Tako da nacionalni identitet podrazumeva vezanost za prepoznatljive kulturne specifičnosti određene grupe, kao i lični osjećaj pripadnosti. Male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko okarakteriše kao član druge nacije. S druge strane dve osobe mogu biti podeljene razlikama u mišljenju, verovanju, mestom boravka, vremenom, pa čak i govornim jezikom, a da se međusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, delom iste nacije.

Smatra se da pripadnici jedne nacije dele određene karakteristike i norme ponašanja, određene odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i određene odgovornosti za dela pripadnika iste nacije.

Autorica: Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.

Autor: Marko S. (Hrvatska)

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

Autor: Željko Šarić (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

Dobro su govorili stari: muslimana sveži u vreću stavi ga pod stol i udaraj nogom a sa drugim jedi i pij za stolom - opet će ti isto misliti i jedan i drugi.

Ovo je jedna od najčešćih predrasuda koja se duboko usađuje u um običnog čovjeka kad sjedne za astal i počne da „razmišlja“ o svojoj bliskoj prošlosti, o posljednjem ratu, o drugima. I tad sebi postavi pitanje: „Zašto nam se sve ovo desilo? Zašto sam morao ratovati sa prvim komšijom?“ Odgovor je vrlo lak i čak se sam nameće. „Zato što sam ja dobar, moralan, pošten, iskren, a on je iskvaren, neiskren, podmukao, zao. Mi smo svi takvi, to nas je naša hrišćanska vjera naučila, a oni (nema vjere ni morala u nehrišćana) su ti kojima ne možeš vjerovati, koji se pretvaraju da su ti prijatelji, al' hoće da ti nož zabiju u leđa.“ Ovo je pogled samo iz jedne perspektive, naravno, ona se može i preokrenuti, tako da će tada drugi biti nevjernici, oni koji nisu na Alahovom putu izbavljenja i koji zbog toga nisu vrijedni suživota.

Autorica: Tea Grujić (Pula, Hrvatska)

„Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i nacionalizam, Zagreb, 2010.  10 str. 

Uvod

Knjiga koja je uznemirila hrvatsku javnost, i ne samo jezikoslovce, obrađujući veliku, ispolitiziranu temu jezika, započinje s poglavljem o purizmu u hrvatskom jeziku, in medias res,  bez uvoda, određivanja pojmova ili lingvističkih teorija, započinje iz prakse! I upravo tim prvim stranicama gdje toliko dojmljivo, gotovo naturalistički oslikava našu dvadesetogodišnju opsjednutost čistoćom jezika, autorica Snježana Kordić magnetski privlači  svakog iole dobronamjernog čitatelja da krene u jednu potpuno novu čitateljsku avanturu promišljanja jezika...A kad čitanje krene, ne prestaju navirati misli s vlastitim primjerima proživljenog.Zapravo se cijelo vrijeme pitamo kako to i sami nismo primjetili, kako nismo osvjestili, reagirali, pobunili se protiv svih tih umjetno nametnutih nam jezičnih promjena. Jesu li to nama jezični čistunci uspješno isprali mozgove? Jer, i ne primjećujući  pišemo zamolbe, nazočimo sastancima, opterećuju nas razni zadatci, obvezujemo se, obraćamo jedni drugima sa štovanjem...Jesmo li morali? Htjeli? Kako se to uopće počelo događati? Već i zaboravih..je li to zaštitni mehanizam? Zastajem na trenutak, odlažem knjigu kako bih se vratila u proživljeno i prizvala svoja (ne)pouzdana sjećanja ..

Autorica: Bojana Genov (Mali Lošinj, Hrvatska)

Jezične mijene bile su sastavnim dijelom moga odrastanja i školovanja i uvijek su bile popraćene ogromnom strašću ne samo kreatora jezičnih promjena, nego i širokih slojeva ljudi koji su ih prihvaćali nepojmljivom i meni neočekivanom brzinom. Za moga školovanja nekoliko se je puta mijenjao naziv pojedinih školskih predmeta, ne samo na način da smo svi učili malo muzički i historiju, a malo glazbeni i povijest, nego na način da je to bilo pitanje svrstavanja i pitanje vrlo važnog osobnog izbora. Kao mala djevojčica nisam razumjela izvore tog burnog odnosa prema jeziku, ali sam i sama naučila dijeliti interes pa i strast prema jezičnim pitanjima. Moj odnos prema jeziku obilježava ambivalentan, ali uvijek vrlo aktivan stav, istovremen otpor prema nametanju i istjerivanju riječi iz moga riječnika i pažljivo i kritično vaganje tuđih riječi.