Autor: Ivan Đekić

Uvod

Danas paralelno postoji građansko i etničko određenje nacije. Prema prvom  (anglosaksonski svet, Francuska, Holandija, Kanada) nacije su određene teritorijalno politički, dakle, postojanjem nacionalne države, a nacionalnost je skoro identična sa statusom državljanstva (citizenship). Prema drugom shvatanju, izvorno nemačkome, a prihvaćenom u istočnoj Evropi i šire, nacije se konstituišu na etničkoj, pa i rasnoj osnovi, dakle, na pretpostavljenom, premda dalekom srodstvu, na zajedničkoj istoriji, kulturi, zajedničkom jeziku, katkad na zajedničkoj religiji itd., a nacionalna država čak i nije neophodna, premda se za nju često vode žestoke borbe. [1]

Nacija je, pre svega, zamišljena zajednica. Tako da nacionalni identitet podrazumeva vezanost za prepoznatljive kulturne specifičnosti određene grupe, kao i lični osjećaj pripadnosti. Male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko okarakteriše kao član druge nacije. S druge strane dve osobe mogu biti podeljene razlikama u mišljenju, verovanju, mestom boravka, vremenom, pa čak i govornim jezikom, a da se međusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, delom iste nacije.

Smatra se da pripadnici jedne nacije dele određene karakteristike i norme ponašanja, određene odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i određene odgovornosti za dela pripadnika iste nacije.

Nacionalizam

Problem nacionalizma je prisutan danas u mnogim društvima. Njegova pojava i manifestacija stvorile su brojne probleme, uslovili pojavu građanskog rata u nekim zemljama u kojima je propao socijalizam. Nacionalizam je posebno prisutan na prostoru Jugoistočne evrope, pa i cele Evrope. Najkarakterističnije se ispoljio (i dalje se ispoljava) na prostoru bivše Jugoslavije. [2]

Kao pojava, smatra se da je nacionalizam nastao s početka XIX veka sa pojavom romantizma u umetnosti i književnosti i kao odgovor na univerzalnost renesanse i humanizma. Pre pojave nacionalizma, kriterijum za razlikovanje među ljudima je uglavnom bila religija, a od početka novog veka (XVI vek) do Napoleonovih ratova dolazi do formiranja jedinstvenih jezika, a tradicije se međusobno mešaju stvarajući veće grupe ljudi iste kulture. Ovo vremenom dovodi do stvaranja nacija, tj. velikih grupa ljudi koji govore istim jezikom, koji su iste vere i imaju sličnu tradiciju. Do Berlinskog kongresa 1878. godine stvorene su sve veće nacionalne države. [3]

U 20. veku je došlo do uspona nacionalizma u celom svetu sa raspadom kolonijalnih carstava, SSSR i drugih multinacionalnih država. Međutim, krajem 20. veka dolazi do suprotnih trendova (anti-nacionalističkih) usled globalizacije, i to u vidu stvaranja Evropske unije i slabljenja suvereniteta nacionalnih država naspram međunarodnih političkih i ekonomskih organizacija i saveza.

Postoje dve vrste nacionalizam, građanski i etnonacionalizam.[4] Etnonacionalizam se, posle raspada socijalizma u bivšoj Jugoslaviji, izrazio kao preterana privrženost vlastitoj naciji i njenim interesima, zanemarujući interese drugih (do tada prijateljskih) nacija, kao i interese pojedinaca vlastite nacije.[5] On se pojavio kao oblik nacionalne svesti koji stalno ističe razlike između svoje i drugih nacija, predstavljajući svoju naciju kao superiornu u odnosu na druge. Tako da je došlo do ispoljavanja predrasuda prema drugim etničkim grupama i sumnjičenja u njihove namere. Paralelno sa tim vršilo se stalno nipodaštavanje i obezvređivanje kulturnih tvorevina i karakteristika drugih nacija u okruženju. Težilo se ostvarenju privilegovanog položaja za svoju naciju u određenom prostoru, na osnovu njenih “posebnih” vrlina, zasluga i “misije”, koja joj je namenjena u regionu, na kontinentu, i u svetu. Pokušaji da se “isprave” nepravde između različitih strana, koje su im nanete delovanjem različitih faktora i u različitim istorijskim okolnostima, doveo je do velikog sukoba i pojave opšteg haosa na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90th.


Civilno društvo

Civilno društvo jeste ono što ostaje van svere države (vlasti, vlade) i njene moći, s tim što to nisu komercijalne organizacije, preduzeća. Tako da osnovni oblici civilnog udruživanja nepripadaju sveri privrednog života (neprofitne organizacije) i poseduju autonomnost u odnosu na državu. Ono je pre svega pluralno – kada se kaže civilno društvo (u jednini) misli se na civilna društva (u množini).[6]

Puno je definicija civilnog društva, ali sve one na kraju imaju zajednički imenilac. Pod time se misli na organizacije koje se nazivaju volonterskim, nezavisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim sektorom, te im je zajednička sloboda udruživanja i delovanje u kojem se prepoznaje opšte dobro. U to se, naravno, ne ubrajaju političke stranke koje se bore za vlast. Ukratko rečeno, civilno društvo jeste antiteza državi jer je ono svojevrsna opozicija državi.

Pod civilnim društvom se, takođe, podrazumijeva prostor besprisilne kolektivne akcije okupljene oko zajedničkih interesa, ciljeva, vrednosti. Civilno društvo je smešteno u prostor drugačiji od prostora u kome je smeštena država, tržište i porodica. Tako da se ono sastoji od formalnih i neformalnih organizacija - građanskih inicijativa. Razvijeno civilno društvo je osnovni preduslov za nastajanje i održavanje pravne i demokratske države.

Civilno društvo najčešće obuhvata organizacije kao što su: humanitarne organizacije, organizacije za zaštitu (ženskih, dečijih) ljudskih prava, mirovna, religijska, ekološka i profesionalna udruženja, sindikati, grupe samopomoći, društveni pokreti, zagovaračke grupe, koalicije i druge.

Zaključak

Pre demokratskih promena u Srbiji uloga nevladinih organizacija bila je netipična za tradicionalne nevladine organizacije, a tipična za nevladine organizacije u nedemokratskim društvima. To je značilo priličnu ispolitizovanost i fokusiranje na neke političke teme. Posle 5. oktobra, počinje jedan drugi, mada se ne zna u kojoj meri svesno izvršen zaokret, a to znači vraćanje nekom klasičnom određenju nevladinih organizacija, kao sektora civilnog društva koji je u modernim državama prilično jasno definisan.[7] Međutim, civilno društvo u Srbiji je, i pored 5. oktobarskih promena, potisnuto i gurnuto u stranu, a naručito u sveri građanske percepcije samog civilnog društva. A kao glavne prepreke za dalji razvoj civilnog društva u Srbiji javljaju se: patrijarhalna politička kultura, etnonacionalizam, okrenutost prošlosti, nespremnost za suočavanje sa zločinima iz ratova tokom 90th godina, ogromna nezaposlenost i sve veće socijalne razlike među stanovništvom, marginalizovanje srednjeg sloja, pravna nesigurnost, korupcija, sporo reformisanje političkih institucija i prilagođavanje evropskom zakonodavstvu, neautomno sudstvo, kao i odsustvo politički odgovorne vlasti. Odnosno, građani imaju više poverenja u vojsku, policiju i državu uopšte, kao mehanizam rešavanja krize ili problema, nego u nedržavne mehanizme poput civilnoga društva.

Denacifikacija se nudi kao proces transformacije društva prožetog etnonacionalizmom u društvo prožeto civilnim elementima, i to zato što je društvo prožeto etnonacionalizmom uvek militantno, zahteva i traži neprijatelja. Zato se i ciljevi civilnog društva javljaju kao protivrečnost ili suprotnost ciljeva etnonacionalizma. Suština ciljeva civilnog društva jeste izgradnja građanskog identiteta (civiliziranost), okrenutost ka pojedincu, aktivnost na postizanju mira i borba za ljudska prava, dok je njegova suprotnost etnonacionalizam, koji podrazumava odsustvo demokratije i ljudskih prava, zahteva militantnost i kolektivnost. Etnonacionalizam zahteva, pre svega, preživljavanje (brigu o sebi i svojima), zato civilno društvo kao branilac ljudskih prava i demokratije ne dolaze u obzir u vreme borbe za opstanak, jer ono podrazumeva postojanje drugog i brigu o njemu.

 

[1] Dragan Žunić, Nacija i nacionalizam, Ne u moje ime, Odbor za građansku inicijativu, Niš, Srbija, 2008, str. 177.

[2] Izvor: www.sijakovic.com/02/sta-je-nacionalizam/

[3] Izvor: sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%B0%D1%86%D0%B8%D0%BE%D0%BD%D0%B0%D

0%BB%D0%B8%D0%B7%D0%B0%D0%BC

[4] Građanski nacionalizam – država izvodi politički legitimitet iz aktivne participacije građana (volje naroda). Etnički nacionalizam – država izvodi politički legititimitet iz kulture ili tradicije postojeće grupe (etnije).

[5] Etnonacionalizam za razaliku od građaskog nacionalizma daje bolju podlogu za negativno istupanja (agresivnost) i napuštanje civiliziranosti.

[6] Branimir Stojković, Civilno društvo i kultura, Fakultet političkih nauka, Beograd, str. 1.

[7] Žarko Paunović, Budućnost civilnog društva u Srbiji, centar za razvoj građanskog društva, Beograd, 2007, str. 9.


Eseji