Autorica: Uglješa Vuković (Banja Luka, BiH) 

U eseju naslovljenom Tačke ignorisanja u sjećanjima u bh medijima htjelo se prikazati kako se mediji u Bosni i Hercegovini odnose prema određenim mjestima iz prošlosti koji se ukazuju kao nepoželjne istine u javnosti. S obzirom na činjenicu da se uticajni mediji u našem društvu različito odnose prema prošlosti, u zavisnosti od toga iz kog su eniteta, ovim esejom se htjelo predočiti kako izgleda ta podjela rada ukazujući na njene posljedice, izvjesne zakonomjernosti i na zarobljenost u okvirima politike, što medije suštinski onemogućava da poštuju svoje profesionalne standarde. U današnjoj BiH služenje tzv. svojim istinima o minulim konflktima stvara i snažne tačke ignorisanja skrivajući ih u upadljivo odsustvo. Ignorisanje događaja iz prošlosti predstavlja najgoru uvredu za žrtve i onemogućava funkcionisanje bosanskohercegovačkog društva u cjelini. O događajima iz prošlog rata potrebno je javno govoriti na osnovu činjenica. 

U postkonfliktinim područjima postoje određeni prostori, teme i događaji kojima se u medijima pristupa sa naročitom obazrivošću, a da to nije profesionalni oprez i skepsa, već nedvosmisleno podržavanje određene politike koju odlikuje namjera da se konfliktna žarišta zaborave, sakriju, ne istraže, ostave u tami koja krije počinioce i razloge nastanka, a sve zbog toga što aktuelna politika nije u stanju idejno se suprostaviti politici sukoba koja je vladala ili zbog toga što se oslanja na (ne)vidljivi kontinuitet sa tom politikom. Medijska slika od koje se očekuje da značajno utiče na oblikovanje stvarnosti, javnog mnjenja i pitanja koja se u njima postavljaju, ako i nema odlučujući učinak u kreiranju politički podobne stvarnosti, ima zasigurno značajan uticaj.

Mjesto na kojem se taj uticaj jasno vidi jeste upravo tabu prostor zločina, stratišta i razaranja iz konfliktnog doba počinjenih od strane pripadnika tzv. svoje vojske, policije ili tzv. svojih sunarodnika. Uspostavlja se očigledna, opipljiva i veoma dugačka spirala tišine što obuhvata cijelokupnu mejnstrim medijsku scenu u svrhu uporne ignorancije koja će svojim ignorisanjem uzdignuti se čak i iznad poricanja jer neće uopšte problematizovati sporne događaje iz prošlosti, već će ih sigurno prenebregnuti tišinom, odnosno nespominjanjem. Očit i govorljiv je primjer banjalučke džamije Ferhadije srušene 1993. od strane navodnih nepoznatih počinilaca (nikad otkrivenih) u okolnostima koje su nesumljivo ukazivale na spregu zvanične vlasti sa vandalskim rušenjem kojim je poslata jasna poruka nepoželjnosti banjalučkim Bošnjacima. Počinioci nikad nisu pronađeni, prostor na kojem se Ferhadija nalazila je „očišćen“ bacanjem ostataka na smetljište, vlasti nisu dopuštale njenu rekonstrukciju neposredno nakon sukoba.

Ferhadija je kulturni i istorijski spomenik Bosne i Hercegovine i svijeta jer stavljena je pod zaštitu UNESCO-a, nalazila se u centru grada, bila je nezaobilazni spomenik i ponos grada, smatrala se važnim arhitektonskim poduhvatom iz otomanskog perioda i jednom od najlješih i najneobičnijih džamija u okruženju. Njena bitnost je neupitna, kako u kulturološkom smislu, tako i kontekstu Banjaluke jer ovaj vjerski spomenik prije rata bio je ucrtan u fizonomiju grada kao nezaobilazna urbana tačka, prevashodno samom činjenicom o svojoj kulturološkoj bitnosti, ali i činjenicom da je u središtu grada pozicionirana kao vidljivo mjesto okupljanja urezano u panoramu grada. Dakle, njena nepobitna bitnost čini je nedvosmisleno medijski nezaobilaznom, a posebno s obzirom na varvarsko rušenje, te je u postkonflitkom periodu nespominjanje činjenice da je uopšte srušena najveća banjalučka džamija stvoreni tabu sa jasnom političkom namjerom. Mediji u Republici Srpskoj se kao po zadatku nisu bavili ovom temom, čak ni na golom, činjeničnom planu. Gradski, kulturni, vjerski spomenik izbrisan je prvo fizički iz stvarnosti, sa ciljem da se pospješi etničko čišćenje i otklanjanje neželjenih kulturnih tekovina otomanskog nasleđa, a potom je medijski ovjeren potpunim otklonom iz prošlosti koju rekonstruišu mediji. To je učinjeno sasvim tiho i očigledno. Ferhadija je medijski bila izbrisana do te mjere da se ni u kratkim kulturnim podsjetnicima nije mogla pronaći crtica o njenom postojanju. Upravo na tom mjestu je možda bilo i najuzaludnije je tražiti jer nespominjanje je bilo sveobuhvatno i začepilo je svaku vidnu rupu odakle se istina mogla saznati. 

Bitno je spomenuti da u postjugoslovenskim zajednicima nisu rijetki osvrti medija na konfliktnu prošlost, ali samo u kontekstu opšteprihvaćene istine koja najćešće podrazumijeva izvještaje o borbi (u prvom periodu nakon konflikta), a potom i izvještaje i opširne priče o stradanju na tzv. svojoj strani od one tzv. druge strane. U ovim medijskim konstrukcijama očigledna je nadogradnja povišenog pijeteta, naglašene empatije što naprosto štrči iz ocrtanih intenzivnih emocija i što je u nepodnošljivoj nesrazmjeri sa ćutnjom o stradanjima na onoj tzv. drugoj strani. Mejnstrim medijska slika je uspostavila jasnu podjelu na strane, a potom je inputirala u te strane svoje kvalifikacije: naši su žrtve, njihovi su zločinci, rušitelji, palikuće. Podjela na strane u svojoj je osnovi odredila daljni smisao jer njeno prihvaćeno značenje onemogućava medijske radnike da poštuju pravila svoje profesije i potragu za istinom. Istina je na strani, onoj tvojoj, onoj našoj.

Vremenom je prošlost izgubila prvotni smisao i potrebu stalnog repetovanja jer istina o stranama i njihovim vrijednostima u sjećanjima je obilježena dovoljno snažno, te trivijalizacija koja je u tranzcionim medijima nastupila nikad nije oštetila naučenu istinu emotivno obojenu u sjećanjima u kojima su mediji slikama, tekstovima ili samom tišinom imali nemali udio. Tako je i Ferhadija nakon okončanja konflitka bila u sigurnom medijskom mraku Republike Srpske. Njeno nespominjanje bilo je u sprezi sa odbijanjem ljudi da o njoj misle i govore i teško je razaznati koliko su mediji uticali na takvo ponašanje ili su, zapravo, ljudi svojom većinskom voljom i ponašanjem (pa i shodno tome izabranom politikom) odredili sebi odgovarajuće medije koji ne govore o varvarskom činu rušenja onoliko koliko ljudi ne primjećuju upadljivo odsustvo Ferhadije, koliko je više u intimnim, svakodnevnim razgovorima usputno ne spomenu kao drago mjesto sastanka ili mjesto iz vlastite prošlosti. Nakon prvog perioda potpune, gluve medijske i ljudske tišine, uslijedila je faza nužnog spominjanja jer su gradske vlasti pod pritiskom međunarodne zajednice morale dopustiti obnovu Ferhadije. Sam čin rušenja se uglavnom nije navodio i medijski navodi su bili upravljeni na tzv. raspravu o razlozima za i protiv rekonstrukcije. I dalje je bilo upadljivo odusustvo opisa samog čina rušenja koji bi eventualno bilo kratko spomenut sa neodređenom i u opštoj intonaciji benignosti zagubljenom formulacijom: srušena od stane nepoznatih počinilaca. Naravno, nisu se spominjale činjenice i okolnosti što su ukazivale na spregu zvanične vlasti i rušitelja, kao što se nije spominjala ni opšta atmosfera koja je pogodovala protjerivanju nesrpskog stanovništva koje je uslijedilo. Čin rušenja glavne gradske džamije (uz rušenje svih ostalih džamija u gradu) u većini medija u Srpskoj nikada nije problematizovan kao sporno, zločinačko djelo koje je doprinijelo protjerivanju nesrpskog stanovništva zastrašivanjem u vidu jasno odaslate poruke. 

Kada je 2001. godine postavljanje kamena temeljca okončano incidentom, u kojem je jedna starija osoba umrla od posljedica povrijeda zadobijenih taj dan, mediji su nastavili sa svojom pristrasnim prikazima problematizujući sam čin postavljanja kamena temeljca nazivajući ga neprimjerenim ili provokacijom(!). Ukupna intonacija incidenta što je okončan nasiljem prema okupljenim vjernicima upravila se na dokazivanje mišljenja prema kojem je preuranjeno bilo ozvaničiti rekonstrukciju i tako se pažnja i krivica sa nasilnika i neodgovarajuće reakcije vlasti usmjerila na organizatore i njihovu „problematičnu“ odluku da organizuju podizanje kamena temeljca. 

Zanimljivo je da je Ferhadija ostala mjesto uporne tišine i ignorisanja u mejnstrim medijima i danas, skoro dvadeset godina od njenog varvarskog rušenja koje se i dalje obilježava uopštenom i skrajnutom formulacijom kojoj se pridaje beznačajnost: (ako se uopšte i navede ta „beznačajnost“) srušena od strane nepoznatih počinilaca.Iz ove činjenice što je zadržala postojanost mogle bi se izvući pretpostavke o vladajućoj politici i javnom mnjenju što uslovljavaju i određuju izgled i kakvoću uticajnih medija. Tabu koji je napravljen o Ferhadiji govori o postkonfliktonoj politici u Srpskoj koja je na tragovima održanja kontinuiteta sa politikom koja je dopustila rušenje svih džamija u Banjaluci i organizovala etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, ali i o raspoloženju u javnosti koje svojim htijenjima očigledno ne postavlja vrijednosno drugačije zahtjeve pred medije jer ni sama nije spremna na iskren razgovor, odnosno istinit razgovor.


Eseji