bell_hooksRazumeti patrijarhat

bel hooks

Patrijarhat je jedinstvena, po život najopasnija društvena bolest, koja napada telo i duh muškaraca u našoj naciji. Pa ipak, većina muškaraca ne koristi reč „patrijarhat" u svakodnevnom životu. Većina muškaraca nikada ne razmišlja o patrijarhatu – šta on znači, kako je stvaran i održavan. Mnogi muškarci naše nacije ne bi bili u stanju da speluju tu reč ili je ispravno izgovore. Reč „patrijarhat" jednostavno nije deo njihove uobičajene svakodnevne misli ili govora. Muškarci koji su reč čuli i znaju je, obično je povezuju sa oslobađanjem žena i feminizmom, te je kao takvu odbacuju kao irelevantnu za njihovo sopstveno iskustvo. Više od trideset godina stojim na raznim podijumima govoreći o patrijarhatu. To je reč koju koristim svakoga dana, a muškarci koji čuju da koristim tu reč često me pitaju šta njome mislim.

Ništa više ne diskredituje staru antifeminističku projekciju muškaraca kao svemoćnih od njihovog suštinskog neznanja o ključnom aspektu političkog sistema koji oblikuje i formira muški identitet i osećaj sopstva, od rođenja pa do smrti. Često koristim frazu „imperijalistički, belo-supremacionistički kapitalistički patrijarhat" kako bih opisala zablokirane političke sisteme koji su u osnovi politike naše nacije.

Od svih ovih sistema, onaj o kome najviše naučimo tokom odrastanja jeste sistem patrijarhata, čak i ako nikada nismo znali tu reč, jer nam se patrijarhalne rodne uloge dodeljuju već kao deci i dodeljene su nam trajne smernice o načinima na koje najbolje možemo ispuniti ove uloge.

 

 

Patrijarhat je političko-društveni sistem koji insistira na tome da su muškarci po sebi dominantni, superiorni nad svime i svakime ko se smatra slabim, posebno nad ženama, i obdareni pravom da dominiraju i upravljaju slabima, kao i da održavaju tu dominaciju putem različitih vidova psihičkog terorizma i nasilja. Kada smo moj straiji brat i ja rođeni, sa samo jednom godinom razlike, patrijarhat je odredio kako bismo oboje trebalo da budemo tretirani od strane naših roditelja. Oboje naših roditelja verovalo je u patrijarhat, oni su kroz religiju naučeni patrijarhalnom mišljenju.

Oni su u crkvi naučili da je bog stvorio muškarca da vlada svetom i svime što se u njemu nalazi, a da je zadatak žena da pomognu muškarcima u izvršenju ovih zadataka, da budu poslušne i da uvek pretpostavljaju svoju podređenu ulogu u odnosu na moćnog muškarca. Učeni su da je bog bio muškarac. Ova učenja su pojačana u svakoj instituciji sa kojom su se susreli – školama, sudnicama, sportskim arenama, kao i crkvama. Prigrlivši patrijarhalno razmišljanje, kao i svi ostali oko njih, oni su tome učili svoju decu jer se to činilo kao „prirodan" način da se organizuje život.

Kao njihova kćerka učena sam da je moja uloga bila da služim, da budem slaba, da budem oslobođena tereta razmišljanja, da hranim i brinem o drugima. Moj brat je učen da je njegova uloga bila da bude služen, da osigurava, da bude jak, da misli, da pravi strategije i planira; i da odbija da se brine o drugima i hrani ih. Ja sam učena da za ženu nije pristojno da bude nasilna, da je to „neprirodno". Moj brat je bio učen da bi njegova vrednost bila određena njegovom voljom da čini nasilje (iako u odgovarajućem kontekstu). On je učen da je za dečaka uživanje u nasilju bila dobra stvar (iako u odgovarajućem kontekstu). On je učen da dečak ne bi trebalo da pokazuje svoja osećanja. Ja sam učena da bi devojčice mogle i trebalo da pokazuju svoja osećanja, ili barem neka od njih. Kada bih ja odgovorila besom na to što mi je uskraćena igračka, učena sam kao devojčica u patrijarhalnom domaćinstvu, da bes nije prikladno žensko osećanje, da on ne samo da ne treba da se iskazuje već ga treba iskoreniti. Kada bi moj brat odgovorio besom na to što mu je uskraćena igračka, učen je kao dečak u patrijarhalnom domaćinstvu da je njegova sposobnost da izrazi bes dobra, ali da treba da nauči kada je najbolja situacija da oslobodi svoju agresivnost. Nije bilo dobro za njega da koristi svoj bes kako bi se suprotstavio željama roditelja, ali kasnije, kada je porastao, bio je učen da je bes dozvoljen i da bi mu dozvoljavanje besu da ga navede na nasilje pomoglo da brani dom i naciju.

Živeli smo na seoskoj farmi, izolovani od drugih ljudi. Naš osećaj rodnih uloga naučen je od roditelja, iz načina na koje smo videli da se oni ponašaju. I moj brat i ja pamtimo zbunjenost u vezi sa rodom. U stvarnosti sam ja bila snažnija i nasilnija od mog brata, što je, kako smo ubrzo naučili, bilo loše. A on je bio nežan, miran dečak, što je, naučili smo, bilo zaista loše. Iako smo često bili zbunjeni, jednu činjenicu smo znali zasigurno: ne bismo mogli da budemo i ponašamo se onako kako smo želeli, radeći onako kako smo se osećali. Bilo nam je jasno da naše ponašanje treba da sledi unapred određeni rodni scenarij. Oboje smo naučili reč „patrijarhat" kao odrasli ljudi, kada smo naučili i da je scenario koji je odredio šta bismo trebali da budemo, koje identitete bismo trebali da izgradimo, bio zasnovan na patrijarhalnim vrednostima i uverenjima o rodu.

Ja sam oduvek bila, više nego moj brat, zainteresovana za izazivanje patrijarhata, jer je to sistem koji me je stalno ostavljao izvan stvari čiji sam deo htela da budem. U našem porodičnom životu pedestih, klikeri su bili igra za dečake. Moj brat je nasledio svoje klikere od muškaraca u porodici; imao je limenu kutiju u kojoj ih je držao. Svih veličina i oblika, čarobno obojeni, bili su najdivniji predmeti za moje oči. Često smo se zajedno igrali klikerima, pri čemu sam ja bila agresivno privržena omiljenim klikerima koje sam odbijala da delim. Kada je tata bio na poslu naša mama domaćica bila je prilično zadovoljna da nas vidi kako se zajedno igramo klikerima. Tata bi pak, gledajući na našu igru iz patrijarhalne perspektive, bio uznemiren onim što je video. Njegova ćerka, agresivna i takmičarski nastrojena, bila je bolji igrač od njegovog sina. Njegov sin je bio pasivan, izgledalo je da dečak ne mari puno za to ko će pobediti i bio je spreman da na zahtev preda klikere. Tata je odlučio da ova igra treba da bude okončana i da i moj brat i ja treba da naučimo lekciju o odgovarajućim rodnim ulogama.

Jedne večeri je moj brat dobio dozvolu od oca da iznese kutiju sa klikerima. Izrazila sam želju da se igram, a moj brat mi je rekao da se „devojčice ne igraju klikerima", da je to igra za dečake. To nikako nije imalo smisla za moj četvorogodišnji ili petogodišnji um, te sam insistirala na svom pravu da se igram uzimajući klikere i bacajući ih. Tata se umešao i rekao mi da prestanem. Nisam slušala. Njegov glas je postajao sve glasniji i glasniji. Odjednom je ščepao, odlomio dasku sa naših spoljnih vrata i počeo njome da me tuče govoreći: „Ti si samo mala devojčica. Kada ti kažem da nešto uradiš, onda to i treba da uradiš". Tukao me je i tukao, zahtevajući od mene da priznam da razumem šta sam uradila. Njegov bes i njegovo nasilje zaokupili su pažnju svih. Naša porodica je sedela zapanjena pred prizorom pornografije patrijarhalnog nasilja. Nakon batina sam bila kažnjena – naterana da stojim sama u mraku. Mama je došla u spavaću sobu da ublaži moju bol, govoreći mi svojim mekim južnjačkim glasom: „Pokušala sam da te upozorim. Moraš da prihvatiš da si ti samo mala devojčica, a devojčice ne mogu da rade ono što rade dečaci". Njen zadatak je, u službi patrijarhata, bio da pojača to da je tata uradio pravu stvar stavljajući me na moje mesto i uspostavljajući tako prirodni društveni poredak.

Pamtim ovaj traumatični događaj tako dobro jer je to priča koja se stalno iznova ponavljala u mojoj porodici. Niko nije brinuo da bi njeno konstantno prepričavanje moglo izazvati postrumatski stres; prepričavanje je bilo neophodno kako bi se pojačala i poruka i zapamćeno stanje apsolutne bespomoćnosti. Podsećanje na ovo brutalno premlaćivanje male ćerkice od strane velikog, jakog muškarca, služilo je kao više od pukog podsetnika meni o mojoj rodnoj poziciji, bio je to podsetnik svima koji su scenu posmatrali/pamtili, svim mojim rođacima, muškim i ženskim, i našoj majci, odrasloj ženi, da je naš patrijarhalni otac vladar našeg domaćinstva. Trebalo je da zapamtimo da ukoliko se ne pokoravamo njegovim pravilima bili bismo kažnjeni, čak kažnjeni do smrti. Na ovaj smo način bili iskustveno upućivani u umetnost patrijarhata.

Nema ničega jedinstvenog ili izuzetnog u vezi sa ovim iskustvom. Slušajte glasove povređene dece odgajane u patrijarhalnim domovima i čućete različite verzije sa istom temom u podlozi – upotreba nasilja da bi se pojačala naša indoktrinacija i prihvatnje patrijarhata. U knjizi „Kako mogu dopreti do tebe" (How Can I Get Through to You), porodični terapeut Terrence Real govori kako su njegovi sinovi bili inicirani u patrijarhalno mišljenje uprkos tome što su njihovi roditelji radili na tome da stvore dom pun ljubavi u kome preovlađuju antipatrijarhalne vrednosti. On govori o njegovom mlađem sinu Alexanderu koji je uživao u presvlačenju barbi lutke sve dok dečaci sa kojima se igrao njegov stariji brat nisu svedočili njegovoj „barbi personi" i dali mu do znanja, svojim zurenjem i neodobravajućom tišinom, da njegovo ponašanje nije prihvatljivo:

„Bez trunke zlobe, pogledi koje je moj sin dobio preneli su poruku. Ne treba to da radiš. A posrednik koji je tu poruku prenosio bio je moćan osećaj: stid. Sa svoje tri godine, Alexander je učio pravila. Prenos bez reči koji je trajao deset sekundi bio je dovoljno moćan da trenutno odvrati mog sina od onoga što je bilo njegova omiljena aktivnost. Takve momente indukcije nazivam „normalnom traumatizacijom" dečaka."

Kako bi se dečaci indoktrinirali pravilima patrijarhata, primoravamo ih da osete bol i da poriču svoja osećanja. Moje priče odvijaju se u pedesetima, priče koje priča Real su skorašnje. Sve one naglašavaju tiraniju patrijarhalnog mišljenja, moć patrijarhalne kulture da nas drži zarobljene. Real je jedan od najprosvećenijih mislilaca po pitanju patrijarhalnog maskuliniteta u našoj naciji, pa ipka on čitaocima daje do znanja da nije bio u stanju da svoje sinove zadrži van domašaja patrijarhata. Oni pate od njegovih napada, baš kao i svi dečaci i devojčice, u većoj ili manjoj meri. Nema sumnje da je stvaranjem doma ispunjenog ljubavlju koji nije patraijarhalan, Real barem ponudio izbor svojim sinovima: oni mogu izabrati da budu „svoji" ili da budu konformisti u odnosu na patrijarhalne uloge. Real koristi frazu „psihološki patrijarhat" kako bi opisao patrijarhalno mišljenje zajedničko i muškarcima i ženama. Uprkos savremenoj vizionarskoj feminističkoj misli koja jasno tvrdi da onaj ko patrijarhalno razmišlja ne mora nužno biti muškarac, većina ljudi i dalje vidi muškarce kao problem patrijarhata. To jednostavno nije tako. Žene mogu biti jednako vezane za patrijarhalno mišljenje i delovanje kao i muškarci.

Proniciljiva definicija patrijarhata koju je dao psihoterapeut John Bradshaw u svom delu „Creating Love" je korisna: „Rečnici definišu 'patrijarhat' kao 'socijalnu organizaciju obeleženu supremacijom oca klana ili porodice, i u porodičnim i u religijskim funkcijama'." Muška dominacija i moć karakterišu patrijarhat. On dalje tvrdi da „patrijarhalna pravila još uvek upravljaju većinom svetskih religijskih, školskih i porodičnih sistema". Opisujući najštetnija od ovih pravila, Bradshaw nabraja: „Slepa poslušnost – osnova na kojoj počiva patrijarhat; gušenje svih emocija osim straha; uništavanje individualne snage volje; gušenje mišljenja kad god ono odstupa od načina razmišljanja figure autoriteta". Patrijarhalno mišljenje oblikuje vrednosti naše kulture. Mi smo, i muškarci i žene, socijalizovani u ovom sistemu. Većina nas je naučila patrijarhalne stavove u porodicama iz kojih smo potekli, a obično su nas njima naučile naše majke. Ovi stavovi su dodatno ojačani u školama i religijskim institucijama.

Savremeno prisustvo domaćinstava koje vode žene, navelo je mnoge da pretpostave da se deca iz ovih domova ne uče patrijarhalnim vrednostima jer nema prisustva muškaraca. Oni pretpostavljaju da su muškarci isključivi učitelji patrijarhata. Pa ipak, mnoga domaćinstva koja vode žene odobravaju i promovišu patrijarhalno mišljenje sa mnogo više strasti od domaćinstava sa oba roditelja. S obzirom da nemaju iskustvenu realnost koja bi mogla da izazove lažne fantazije o rodnim ulogama, žene u takvim domaćinstvima su daleko spremnije da idealizuju patrijarhalnu mušku ulogu i patrijarhalne muškarce, nego žene koje sa takvim muškarcima žive svakoga dana. Potrebno je da rasvetlimo ulogu koju žene igraju u ovekovečavanju i održavanju patrijarhalne kulture kako bismo prepoznali patrijarhat kao sistem koji podržavaju jednako muškarci i žene, čak i ako muškarci dobijaju više nagrada od tog sistema. Demontiranje i menjanje patrijarhalne kulture je posao koji muškarci i žene moraju raditi zajedno.

Jasno je da ne možemo demontirati sistem sve dok smo uključeni u kolektivno poricanje njegovog uticaja na naše živote. Patrijarhat zahteva mušku dominaciju koristeći se svim neophodnim sredstvima, pa otuda podržava, promoviše, oprašta seksističko nasilje. U javnom diskursu najviše čujemo o seksističkom nasilju u vezi sa silovanjem i zlostavljanjem od strane partnera. Ali najuobičajenije forme patrijarhalnog nasilja su one koje se odvijaju u kući između patrijarhalnih roditelja i dece. Smisao takvog nasilja je obično da se ojača model dominacije, u kome se figura autoriteta smatra vladarom nad onima koji su bez moći i dato mu je pravo da tu vlast održava pomoću praksi pokoravanja, podređenosti i potčinjenosti.

Sprečavanje muškaraca i žena da govore o onome što im se dešava u porodicama je jedan od načina na koji se održava patrijarhalna kultura. Velika većina pojedinaca/ki podržava neizgovoreno pravilo kulture u celini koje zahteva da čuvamo tajne patrijarhata, štiteći na taj način vladavinu oca. Ovo pravilo ćutanja se potvrđuje kada kultura odbija pravo svakome da lako pristupi čak i reči „patrijarhat". Mnoga deca ne uče kako da nazivaju ovaj sistem institucionalizovanih rodnih uloga, tako ga retko mi imenujemo u svakodnevnom govoru. Ovo ćutanje promoviše poricanje. I kako se možemo organizovati da izazovemo i promenimo sistem koji se ne može ni imenovati?

Nije slučajno što su feministkinje/feministi počele da koriste reč „patrijarhat" kako bi zamenile reči koje su se uobičajeno koristile „muški šovinizam" i „seksizam". Ovi hrabri glasovi hteli su da muškarci i žene postanu svesniji načina na koji nas patrijarhat sve pogađa. Sama ova reč teško da je korišćena u popularnoj kulturi tokom zenita savremenog feminizma. Antimuškim aktivistkinjama nije bilo ništa više stalo od njihovih seksističkih muških dvojnika, da naglase sistem patrijarhata i načine na koje on deluje. Zato što bi činjenje toga automatski razgolitilo koncept da su muškarci svemoćni, a žene nemoćne, da su svi muškarci ugnjetavači, a žene uvek i jedino žrtve. Kriveći isključivo muškarce za ovekovečavanje seksizma, ove žene bi mogle održavati svoju sopstvenu naklonost patrijarhatu, svoju sopstvenu žudnju za moći. One su maskirale sopstvenu čežnju za dominacijom obavijanjem plaštom stradalništva.

Kao mnoge radikalne vizionarske feministkinje i ja sam izazvala ovo pogrešno shvatanje da su muškarci „neprijatelji", gurnuto u prvi plan od strane žena kojima je jednostavno bilo dosta muške eksploatacije i opresije. Još 1984. godine sam u svoju knjigu „Feminist Theory: From Margin to Center" uključila poglavlje „Muškarci: drugovi u borbi" urgirajući za zagovaranje onih feminističkih politika koje bi propitale bilo koju retoriku koja krivicu za održavanje patrijarhata i muške dominacije smešta isključivo na muškarce:

„Separatistička ideologija podstiče žene da zanemare negativan uticaj seksizma na mušku ličnost. Ona naglašava polarizaciju između muškaraca i žena. Joy Justice smatra da za separatistkinje postoje 'dve osnovne perspektive' pri imenovanju žrtava seksizma: 'Jedno viđenje je ono po kome muškarci tlače žene. Drugo je ono po kome smo svi ljudi i svima nam škod rigidne polne uloge.' Mnoge separatistkinje smatraju da je potonje viđenje znak kooptacije i predstavlja odbijanje žena da se suoče sa činjenicom da su muškarci neprijatelji one insistiraju na tome da je prvo viđenje verodostojno. Obe perspektive tačno opisuju našu teškoću. Muškarci zaista tlače žene. Ljudima zaista škode rigidne polne uloge. Ove dve realnosti kohabitiraju. Mi ne možemo da oprostimo muško tlačenje žena samo zato što su na neki način i muškarci povređeni rigidnim polnim ulogama. Međutim, feminističke aktivistkinje treba da uvaže tu patnju – ona postoji. Ona ne negira niti umanjuje mušku odgovornost za odobravanje i održavanje vlastite moći u patrijarhatu, koja se koristi za eksploataciju i tlačenje žena na način koji je u daleko većoj meri nedopustiv od psihološkog stresa ili emotivnog bola koji prouzrokuje muško povinovanje rigidnim matricama polnih uloga."

U ovom eseju ja naglašavam da feministkinje zapravo zagovaraju „dosluh u bolu" među muškarcima koje je patrijarhat ranio, kada lažno predstavljaju muškarce kao uvek i jedino moćne, i kao one koji uvek i jedino dobijaju privilegije svojom slepom poslušnošću patrijarhatu. Ističem i da patrijarhalna ideologija ispire mozak muškarcima kako bi oni poverovali da imaju koristi od dominacije nad ženama iako to nije slučaj:

"Feminističke aktivistkinje često odobravaju ovu logiku iako bi trebalo da ovakve postupke imenujemo kao izraze pervertovanih odnosa moći, opšte odsustvo kontrole nad svojim činovima, emotivnu bespomoćnost, ekstremnu iracionalnost i, u mnogim slučajevima, čisto ludilo. Muškarci pasivno apsorbuju seksističku ideologiju i to im omogućava da pozitivno tumače ovo poremećeno ponašanje. Sve dok muškarci budu slepo verovali da je zlostavljanje žena privilegija, neće moći da razumeju štetu koju nanose sebi, ni štetu koju nanose drugima, niti će imati podsticaj za promenu."

Patrijarhat od muškaraca zahteva da postanu i ostanu emocionalni bogalji. S obzirom da je to sistem koji odriče muškarcima pun pristup njihovoj slobodi volje, teško je bilo kojem muškarcu iz bilo koje klase da se pobuni protiv patrijarhata, da bude nelojalan patrijarhalnom roditelju, bio taj roditelj muškarac ili žena.

Muškarac sa kojim sam bila u vezi više od dvanaest godina bio je traumatiziran patrijarhalnom dinamikom u porodici iz koje je potekao. Bio je u svojim dvadesetim kad sam ga upoznala. Dok je u svojim formativnim godinama bio u društvu nasilnog oca alkoholičara, okolnosti su se promenile kada je napunio dvanaest godina i kada je počeo da živi samo sa majkom. U ranim godinama naše veze otvoreno je govorio o neprijateljstvu i besu koje je osećao prema svom ocu koji ga je zlostavljao. Nije bio zainteresovan za opraštanje niti za razumevanje okolnosti koje su oblikovale i uticale na život njegovog oca, bilo u njegovom detinjstvu ili tokom njegovog radnog veka kao vojno lice.

U ranim godinama naše veze on je bio izuzetno kritičan spram muške dominacije nad ženama i decom. Iako nije koristio reč „patrijarhat", razumeo je njeno značenje i suprotstavljao mu se. Njegovo nežno, tiho ponašanje često je navodilo ljude da ga ignorišu, ubrajajući ga među slabe i nemoćne. Negde oko tridesete godine počeo je da prisvaja izraženiju mačo personalnost, prihvatajući dominatorski model koji je nekada kritikovao. Odevanjem ogrtača patrijarha on je zadonio veće poštovanje i vidljivost. Više žena je bilo privučeno njime. Bio je više primećivan u javnosti. Njegov kriticizam spram muške dominacije bio je u opadanju. On je zaista počeo da koristi patrijarhalnu retoriku, izgovarajući onu vrstu seksističkih stvari koja bi ga u prošlosti zaprepastila.

Ove promene u njegovom razmišljanju i ponašanju bile su pokrenute njegovom željom da bude prihvaćen i afirmisan u patrijarhalnom radnom okruženju, a racionalizovane su njegovom željom da napredujemo. njegova priča nije neuobičajena. Dečaci koji su brutalizirani i viktimizirani patrijarhatom mnogo češće postanu patrijarhalni nego što se tome odupru, oličavajući zlostavljačku patrijarhalnu muškost koju su nekada jasno prepoznavali kao zlu. Samo se nekolicina muškaraca koji su kao dečaci brutalno zlostavljani u ime patrijarhalne muškosti harbro odupre ispiranju mozfga i ostanu verni sebi. Većina muškaraca se prilagodi patrijarhatu, na jedan ili drugi način.

Uistinu je radikalna feministička kritika patrijarhata praktično ućutkivana u našoj kulturi. Ona je postala subkulturni diskurs dostupan samo dobro obrazovanim elitama. Pa čak je i u tim krugovima upotreba reči „patrijarhat" smatrana staromodnom. Često se na mojim predavanjima, kada upotrebim izraz „imperijalistički-beli-supremacionistički-kapitalistički patrijarhat" kako bih opisala politički sistem naše nacije, publika smeje. Niko nije nikada objasnio zašto je ispravno imenovanje ovog sistema smešno. Smeh je sam po sebi oružje patrijarhalnog terorizma. On funkcioniše kao odricatelj, umanjujući važnost onog što je imenovano. On sugeriše da su same reči problematične, a ne sistem koje opisuju. Ovaj smeh tumačim kao način da publika iskaže nelagodu kada je upitana da poveže sebe sa antipatrijarhalnom, nepokornom kritikom. Ovaj smeh me podseća na to da ako se usudim da otvoreno izazovem patrijarhat, rizikujem da ne budem ozbiljno shvaćena.

Naši građani/ke se boje da se usprotive patrijarhatu čak i ako imaju manjak jasne svesti da se boje, tako su duboko u našem kolektivnom nesvesnom ukorenjena pravila patrijarhata. Često govorim publici da bi, ako bismo išli od vrata do vrata pitajući da li treba da okončamo muško nasilje nad ženama, većina ljudi tome dala svoju nedvosmislenu podršku. Ako biste im zatim rekli da možemo zaustaviti muško nasilje nad ženama jedino ako obustavimo mušku dominaciju, iskorenjivanjem patrijarhata, oni bi počeli da oklevaju, da menjaju svoju poziciju. Uprkos mnogim koristima od savremenog feminističkog pokreta – veća jednakost žena na radnim mestima, veća tolerancija za napuštanje rigidnih rodnih uloga – patrijarhat je kao sistem ostao netaknut, a mnogi ljudi i dalje veruju da je on potreban ukoliko želimo da opstane ljudska vrsta. Ovo verovanje izgleda ironično kada imamo u vidu da patrijarhalne metode organizovanja nacija, posebno insistiranje na nasilju kao sredstvu društvene kontrole, zapravo vode do ubijanja miliona ljudi na planeti.

Sve dok ne budemo mogli da kolektivno priznamo štetu koju patrijarhat nanosi i patnju koju on stvara, ne možemo se baviti muškom boli. Ne možemo zahtevati pravo za muškarce da budu celoviti, da budu oni koji daju i održavaju život. Očigledno je da su neki patrijarhalni muškarci su pouzdani, pa čak i dobronamerni staratelji i snabdevači, ali su oni i dalje zatočenici sistema koji podriva njihovo mentalno zdravlje.

Patrijarhat promoviše ludilo. On se nalazi u korenu psihičkih bolesti koje muče muškarce naše nacije. Pa ipak, ne postoji masovna zabrinutost zbog stanja muškaraca. U knjizi „Stiffed: The Betrayal of the American Man", Susan Faludi diskutuje veoma kratko o patrijarhatu:

„Upitate li feministkinje da daju dijagnozu problema muškaraca, često ćete dobiti veoma jasno objašnjenje: muškarci su u krizi jer žene propisno izazivaju mušku dominaciju. Žene traže od muškaraca da podele javnu vlast, a muškarci to ne mogu da podnesu.Upitate li antifeministe/kinje, dobićete dijagnozu koja je, u jednom pogledu, slična. Muškarci su u nevolji, kažu mnogi konzervativni stručnjaci, jer su žene otišle mnogo dalje od zahteva za jednak tretman i sada pokušavaju da preuzmu moć i kontrolu od muškaraca... Temeljna poruka: ukoliko nemaju kontrolu, muškarci ne mogu da budu muškarci već samo evnusi. I feministički i antifeministički pogledi su ukorenjeni u posebnoj modernoj američkoj percepciji da biti muškarac znači kontrolisati i u svakom trenutku biti pod kontrolom."

Faludi nikada ne propituje pojam kontrole. Ona nikada ne uzima u obzir to da je lažna ideja da su muškarci nekako imali kontrolu, moć i bili zadovoljni svojim životima pre pojave savremenog feminističkog pokreta.

Patrijarhat kao sistem poriče pristup muškarcima ka sopstvenoj potpunoj emocionalnoj dobrobiti, što nije isto što i osećati se nagrađenim, uspešnim ili moćnim zbog nečijeg kapaciteta da potvrdi kontrolu nad drugima. Kako bismo se istinski pozabavili muškom boli i krizama moramo kao nacija biti voljni da raskrinkamo surovu stvarnost u kojoj je patrijarhat povređivao muškarce u prošlosti, i nastavlja da ih povređuje u sadašnjosti. Da patrijarhat zaista nagrađuje muškarce, nasilje i zavisnosti u porodičnom životu koji su sada tako sveprožimajući uopšte ne bi ni postojali. Ovo nasilje nije stvoreno od strane feminizma. Da patrijarhat nagrađuje ne bi postojalo ni poražavajuće nezadovoljstvo koje mnogi muškarci osećaju u svom radnom okruženju, nezadovoljstvo koje je opširno dokumentovano u radu Studs Terkel, a čiji se odjeci pojavljuju i u studiji Susan Faludi.

Na mnogo načina je „Stiffed" bila još jedna izdaja američkih muškaraca, jer je Faludi provela toliko vremena pokušavajući da ne izazove patrijarhat da je propustila da istakne neophodnost patrijarhata ako želimo da oslobodimo muškarce. Umesto toga ona piše:

„Umesto da se pitam zašto se muškarci opiru ženskoj borbi za slobodniji i zdraviji život, počela sam da se pitam zašto su oni uzdržani od angažovanja u njihovoj sopstvenoj borbi. Zašto, uprkos krešendu nasumičnih nastupa besa, oni nisu ponudili metodičan, razuman odgovor na svoje neprilike: imajući u vidu neodbranjivu i uvredljivu prirodu zahteva koji se stavljaju pred muškarce kako bi se oni dokazali u našoj kulturi, zašto se muškarci ne bune?... Zašto muškarci ne odgovaraju na niz izdaja u njihovim sopstvenim životima – na propuštanje njihovih očeva da ispune svoja obećanja – nekim stvarima koje su ekvivalentne feminizmu?"

Zapazite da se Faludi čak ne usuđuje da rizikuje ni bes feministkinja sugerisanjem da muškarci mogu da pronađu spas u feminističkom pokretu, niti odbacivanje od strane potencijalnih muških čitatelja koji su čvrsti antifeministi sugerisanjem da bi oni mogli nešto da dobiju iz angažovanog feminizma.

Tako je do sada u našoj naciji vizionarski feministički pokret jedina borba za pravdu koja naglašava potrebu okončavanja patrijarhata. Žene nisu masovno izazvale patrijarhat, niti se ijedna grupa muškaraca okupila da vodi tu borbu. Kriza sa kojom se muškarci suočavaju nije kriza muškosti, to je kriza patrijarhalne muškosti. Sve dok jasno ne postavimo ovu distinkciju, muškarci će nastaviti da se boje da svaka kritika patrijarhata predstavlja pretnju. Izdvajajući politički patrijarhat, koji on smatra posvećenim okončanju seksizma, terapeut Terrence Real razjašnjava da je patrijarhat koji nas sve oštećuje ugrađen u naša bića:

„Psihološki patrijarahat je dinamika između onih kvaliteta koji se smatraju „muškim" i „ženskim" u kojoj je polovina naših ljudskih osobina uzvišena, dok je druga polovina obezvređena. I muškarci i žene učestvuju u ovom mučenom sistemu vrednosti. Psihološki patrijarhat je „ples prezira", perverzan oblik povezanosti koji istinsku bliskost zamenjuje kompleksnim, prikrivenim slojevima dominacije i potčinjavanja, dosluha i manipulacije. To je nepriznata paradigma odnosa koja obliva zapadnu civilizaciju, generaciju za generacijom, deformišući oba pola i uništavajući strastvenu vezu između njih."

Isticanjem psihološkog patrijarhata uočavamo da smo svi upleteni i oslobođeni smo pogrešnog utiska da su muškarci neprijatelji. Da bismo okončali patrijarhat moramo uzdrmati i njegove psihološke i njegove konkretne manifestacije u svakodnevnom životu. Postoje ljudi koji su u stanju da kritikuju patrijarhat, ali su nesposobni da deluju na antipatrijarhalni način.

Da bi se okončala patnja muškaraca, da bismo efektno odgovorili na krizu muškaraca, moramo imenovati problem. Mi moramo istovremeno priznati da je problem patrijarhat i raditi nanjegovom okončanju. Terrence Real nudi ovaj dargoceni uvid: „Obnavljanje celovitosti je proces još teži za muškarce nego što je bio za žene, još teži i duboko preteći za kulturu u celini". Ukoliko muškarci žele da povrate esencijalnu dobrotu muškog bića, ukoliko žele da ponovo steknu prostor otvorenog srca i emotivne izražajnosti koja je osnov za dobrobit, mi moramo prevideti alternative patrijarhalnoj muškosti. Mi se svi moramo promeniti.

Napomene: bel huks: Feministička teorija: od margine ka centru, Beograd: Feministicka 94, 2006

Objavljeno na: http://ImagineNoBorders.org, Louisville Radical Lending Library

Fotografija preuzeta sa: femme and isms

Prevela: Tamara Šmidling


Eseji

Videozapisi

Ubleha za idiote

  • Konsultant

    Konsultant: Više biće, ublehaš (v.) ekstra kategorije s ekstra zaradama, koji se pravi i izgleda kao da sve ovo zna.  Korišten sa odobrenjem iz Ubleha za idiote od Nebojše Šavija-Valha i Ranka Milanović-Blank, ALBUM br. 20, 2004, Sarajevo.