Autorica: Tea Grujić (Pula, Hrvatska)

„Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i nacionalizam, Zagreb, 2010.  10 str. 

Uvod

Knjiga koja je uznemirila hrvatsku javnost, i ne samo jezikoslovce, obrađujući veliku, ispolitiziranu temu jezika, započinje s poglavljem o purizmu u hrvatskom jeziku, in medias res,  bez uvoda, određivanja pojmova ili lingvističkih teorija, započinje iz prakse! I upravo tim prvim stranicama gdje toliko dojmljivo, gotovo naturalistički oslikava našu dvadesetogodišnju opsjednutost čistoćom jezika, autorica Snježana Kordić magnetski privlači  svakog iole dobronamjernog čitatelja da krene u jednu potpuno novu čitateljsku avanturu promišljanja jezika...A kad čitanje krene, ne prestaju navirati misli s vlastitim primjerima proživljenog.Zapravo se cijelo vrijeme pitamo kako to i sami nismo primjetili, kako nismo osvjestili, reagirali, pobunili se protiv svih tih umjetno nametnutih nam jezičnih promjena. Jesu li to nama jezični čistunci uspješno isprali mozgove? Jer, i ne primjećujući  pišemo zamolbe, nazočimo sastancima, opterećuju nas razni zadatci, obvezujemo se, obraćamo jedni drugima sa štovanjem...Jesmo li morali? Htjeli? Kako se to uopće počelo događati? Već i zaboravih..je li to zaštitni mehanizam? Zastajem na trenutak, odlažem knjigu kako bih se vratila u proživljeno i prizvala svoja (ne)pouzdana sjećanja ..

Kako je krenulo? Sjećam se vijesti HRTa ..i odjednom nekog novog leksika, s novohrvatskim riječima, diskurza što se doimao nespretan i kvrgav, jer su spikeri zastajkivali trudeći se da što bolje i pravilnije izgovore svaku novu riječ... Sjećam se da smo slušali RIJEČI i ne čuli sadržaj, sjećam se da smo ponavljali neobične nam riječi i se smijali se svakoj posebno. A onda je i to prestalo, počeli smo u službenim dopisima pisati nadnevke, i sve nam je to postalo normalno. Počeli smo upozoravati djecu da su neke riječi loše,  i da ih treba zamijeniti nekim drugim riječima..istovremeno smo s njima čitali u udžbenicima neke nove pojmove trudeći se zajedno s njima da ih što prije usvojimo i zapamtimo. Jer, Razlikovni rječnik  bio je propisana literatura za sve razrede svih škola...

Tijek misli (nekad sam pisala „tok“, a sad se toga jedva i sjetih) zaustavljam na pojmu UDŽBENIK... Bliska školi i knjigama svih ovih dvadesetak godina, ne mogu reći da nisam primjetila promjene koje su se malo pomalo ili naglo (kako kada) događale na njihovim stranicama. Primjetila sam, i prihvatila ..bez analiza, promišljanja, kritičnosti. Tako su činili i svi drugi, jer, tko da dovede u pitanje odobrenja Ministarstva i njegovih stručnih Povjerenstava?!  Kad naši eminetni stručnjaci različitih profila, sve sami profesori i doktori znanosti, ocjenjuju i donose sud o kvaliteti  udžbenika, odakle nama građanima, učiteljima, roditeljima, djeci, pravo da budemo kritični? I tako su blagoslovljeni našom šutnjom, naši udžbenici postali samo stalna mijena svih stvari!!! pa tako i jezika.. Sjećam se 2005. g. i polemike oko novog Hrvatskog školskog pravopisa  koji nije dobio pozitivne recenzije lingvista zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali je dobio preporuku Ministarstva, ministra i tadašnjeg premijera. Premijer se bavi pitanjima jezika!? Ta je preporuka svima  bila Sveto pismo pa su te godine svi udžbenici (jer u to su vrijeme udžbenici svake godine bili novi, Ministarstvo ih je otkupljivalo za sve učenike, a izdavači su trljali ruke!) uveli pisanje ne ću, zadatci, strjelica...samo tako, bez objašnjenja i djeci i učiteljima. Oni su, kao po dekretu, počeli ubacivati  ili odvajati   slova po modelu koji im je prikazan u udžbenicima, a ako bi se djeca zabunila i pisala „zadaci“, slovo t bi učiteljice upisale crvenom olovkom i veće od ostalih slova, kao upozorenje! bez objašnjena.....ignorirajući sve polemike po novinama i televiziji, ionako su oni koji su drukčije mislili, brzo odustali od borbe s vetrenjačama. Vlast je vlast...Djeca su više ili manje poslušno, ne razmišljajući puno, jer jezik i gramatiku treba naučiti „kako se pravilno piše (čitaj isključivo!), onda imaš 5, a ako pišeš kako doma govoriš, onda je to 1, jer to nije dobro i stalno me ispravljaju i ljute se na mene!“

Svi udžbenici počinju s početnicom. To je knjiga s velikim P, naša prva važna knjiga koju smo svi zapamtili jer nas je uvela u svijet škole i znanja, knjiga koja će nas odvesti do svih drugih knjiga i tako do svijeta odraslih. Početnica je knjiga kojoj vjerujemo bez pogovora, baš kao i učiteljici, dok zajedno sričemo prva slova i polako, iz dana u dan napredujemo ponavljajući pjesmice i čitajući štiva...Neponovljiv doživljaj koji će nas oblikovati za cijeli život. I neminovno, u kontekstu mojih promišljanja, slijedi pitanje – kakav je jezik početnica naše djece od devedesetih godina do danas? Koliko se mijenjao? Ima li već u tim prvim knjigama vidljivog purističkog pristupa jeziku, ili s njim počinjemo tek kasnije? Koliko je prisutan jezični purizam od naših prvih dana školovanja? Ima li ga danas više ili manje? Sve su to pitanja na koja sam željela pronaći odgovore. Moram priznati da sam se  već unaprijed bojala da ću u svojem istraživanju potvrditi hipotezu postavljenu iskustvom – purizam je sveprisutan, kako bi onda mogao zaobići udžbenike, čak i početnicu, te prve i osnovne elemente autoritativnog poučavanja?

Avantura istraživanja počinje... pregledavanje knjižničnog kataloga potom prikupljanje svih izdanja početnica svih izdavača, od 1990., do danas : Dobro jutro, Mala vjeverica, Knjiguljica, Prvi koraci, Kap kap slova slap, Zlatni dani, Hrvatska početnica, Moja početnica, Tajna slova, Pčelica..Izdavači: Školska knjiga, Znanje, Alfa, Profil... pomno prelistavanje svake, usporedbe vertikalne i horizontalne, ispisivanje promjena..Nakon dva tjedna donosim prve zaključke:
1. uspoređujući izdanja početnica  prije osamostaljenja Hrvatske (Dobro jutro, ŠK, 1982.) i izdanja istih udžbenika nakon (Dobro jutro, ŠK, 1992.), primjećujem  svega nekoliko intervencija u sadržaj (promjena imena praznika/blagdana, pozdrava zdravo u dobro jutro), a nije izbačene niti pjesma makedonskog autora (Sivo vrapče) niti Nazorova pjesma Konjanik. Intervencija u leksik nema, dakle, niti purističkih intervencija, premda su one vrlo očite u to vijeme u medijima. Udžbenici, pa onda i početnice očito kasne s promjenama, kako u sadržaju tako i u jeziku. 
2. već od 1993. nadalje, primjećujem veće intervencije u sadržaj kod svih izdavača, a onda i intervencije u jezik. Premda se odabir tekstova u većem postotku bazira na antologijskim i provjerenim autorima, sve je veći broj novih, anonimnih autora prigodnih pjesama ili tekstova vezanih uz trenutna zbivanja . Mnogi udžbenici u naslovu dobivaju pridjev hrvatski pa tako i Hrvatska početnica s pretiscima tekstova iz hrvatskih početnica 1901. i 1941.! Znamo kakav je tada bio jezik! Početak purističkih tendencija u udžbenicima ovdje se jasno vidi u predgovoru i pogovoru (Riječ roditeljima, riječ učiteljima ...štovani, pozornost, izradba, bivanje, obvezatno) Ova početnica traje nepromijenjena 11 godina, a tada ju zamjenjuju nova izdanja, novi autori...još jače tendencije ka purizmuPočetnice od 2006.  g. (godina nakon uvođenja Hrvatskog školskog pravopisa) tako vrve od riječi  - vrjednovanje, čitanja naglas!, vrjednota, obradba glasa, zadatci, materinski jezik, izvješće, nadnevak, sastavak, strjelica,pogrješka,  ne ću, otvornici i zatvornici ... Treba napomenuti da ima pozitivnih primjera gdje doista nema osobitih purističkih intervencija (što nije vezano uz izdavača, već uz autora). Tako istovremno s navedenim novim početnicama od 2006. na tržištu još postoji, i dobiva odobrenje Ministarstva npr. početnica Školske knjige  Kap kap slova slap (1. izd iz 2004., dakle prije intervencija u pravopis!)  s najvećim postotkom zastupljenosti u Istri! kroz nekoliko sljedećih godina.
3. ako su, do najnovijih početnica,  imale „uporabnu dozvolu“ od Ministarstva, i početnice koje su nalik na europske udžbenike bazirane na univerzalnim ljudskim  vrijednostima , bez nametljivih nacionalnih simbola i naglašenog jezičnog čistunstva,  čini se da je danas sve manje tako. Za pretpostaviti je da je to posljedica Okvirnog plana i programa za svaki predmet koji propisuje Ministarstvo i u kojem se koriste isključivo novohrvatske riječi. Autori i izdavači, u strahu da im udžbenike koji ne bi slijedili  takav izbor riječi, Ministarstvo ne bi ni odobrilo za uporabu, jednostavno ne žele preuzeti rizik. Ili im to izdavači ne dopuštaju. Prevelik je novac u igri! A igra ima sve stroža pravila i sve više naputaka koji okružnicama putuju Hrvatskom i munjevito stižu do svake škole, izdavača, autora..
Kakve su onda ovogodišnje početnice ? Hoćete prvo dobru,  ili loše vijesti?Dobra vijest? Sve početnice,  kako je propisano, koriste oba roda u obraćanju učenicima/učenicama što je u skladu s europskim zahtjevima. Loše vijesti? Prosudite sami...Početnice, kao i sve ostale udžbenike iz svih predmeta! prate radni zadatci, u njih učenici pišu nadnevke, izvješće o zadatcima,   čitaju naglas otvornike i zatvornike, bave se obradbom glasa i vijedno uče materinski jezik .Iz prirode promatraju obzor, šetaju kroz vazdazelenu šumu sa strjelicama i dobivaju naputke kako izvrišiti raščlambu.  Njihovi učitelji/učiteljice vrjednuju njihova obrazovna postignuća, paze na ozračje u razredu, tko ne će učiti,  bave se obradbom njihovih rezultata. A Novi metodički pristup u obradbi lektire : kako podučavati čitanje s razumijevanjem   daje učenicima zadatak izvanjski opisati lik, a „pjesmu krasnosloviti“ zbog  važnosti „pravilnog krasnoslova“ (nije šala!, možete li povjerovati da su ove riječi napisane u 2011.g? Nije li to  čisti primjer jezičnog arhaizma u purističke svrhe?)

Ima još! Nakon što su naši prvašići naučili sva slova, početnicu mijenjaju s dvije knjige hrvatskog jezika u drugom razredu. Jedna je knjiga s književnim tekstovima, a druga je knjiga o jeziku, različitih naziva, gdje se gramatika zove slovnica i gdje sve vrvi od nacionalno obojenih tekstova koji služe za učenje jezika! I sad se možemo vratiti temeljnoj tezi knjige Jezik i identitet gdje autorica Snježana Kordić tvrdi da se jezik i nacionalno na našim prostorima poistovjećuju na svim razinama komunikacije, kako u lingvistici tako i u politici. Evo nam i prosvjetne politike koja našim sedmogodišnjacima budi nacionalnu svijest poistovjećujući naciju i jezik! (odličan primjer je pjesma Mate Meršića Miloradića Hrvat sam, Hrvat su moj otac i Hrvatica mati, a ja sam njena krv, i vjerni sin: Hrvat!)  iz udžbenika Hrvatski jezik 4? ŠK, 2006)

Zadatak koji sam si zadala je izvršen. Cijeli niz promatranih početnica u dvadesetogodišnjem razdoblju, potvrđuje nam, nažalost, da nasilje nad jezikom u hrvatskim udžbenicima započinje od početnica. Ono što još više rastužuje, jest činjenica da purističke tendencije ne posustaju, nego  se povećavaju iz godine u godinu. Udžbenici su izvrstan poligon za njihovo plasiranje, a početnice su siguran adut iz rukava da ćemo oblikovati nove generacije djece koja će odrastati u zabludi  da jezik služi da bismo se što manje razumjeli...


Eseji