Na kakvim to mladima svijet ostaje?

Autorica: Tanja Javorina, Hrvatska

Kurs: Aktivističke prakse i novi društveni pokreti za socijalnu pravdu, 6. Postjugoslavenska mirovna akademija

Jedno od neodgovorenih pitanja, odnosno onih za buduće rasprave, koje se pojavilo na kraju 6. Postjugoslavenske mirovne akademije je pitanje nasljednika/ca borbe. Tko će to nastaviti postojeće ili pokrenuti nove društvene promjene, tj. činimo li dovoljno da bismo stvorili nove aktiviste i aktivistkinje na ovim prostorima.

U ožujku ove godine u Hrvatskoj je GOOD Inicijativa u suradnji s Institutom za društvena istraživanja obznanila izvještaj o Istraživanju percepcije i stavova ispitanika o građanstvu1. GOOD Inicijativa okuplja organizacije koje se zalažu za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u odgojno-obrazovni sustav2. Takav predmet nije postojao do prošle školske godine kada je uveden na međupredmetnoj, po mnogima nezadovoljavajućoj, razini.

Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku od 1000 punoljetnih građana/ki diljem Hrvatske. Mnogi/e od njih predstavljaju generaciju naših roditelja te baka i djedova, ljudi koji su dobar dio života proveli u drugačijem društveno-političkom sustavu od današnjeg. Iste te osobe bile su također svjedoci/kinje mnogih društvenih promjena, kako u svojoj zemlji, tako i onih unutar bivše Jugoslavije. Neke od njih i sudionici/e. Njihova iskustva i odgoj su velikim dijelom bili zaslužni da današnje generacije, pa i moja, (ne) izrastu u aktiviste/kinje. Iz razgovora s obitelji, prijateljima/cama i poznanicima/ama stekla sam dojam da se oni mogu podijeliti u dvije skupine: oni/e koji/e smatraju da im je život u Jugoslaviji bio bolji jer je postojala socijalna pravda i radnici/e su bili/e u boljem položaju nego što su danas (orijentirani/e na socijalni aspekt funkcioniranja države) i oni koju su željeli promjene i neku novu političku strukturu (orijentirani/e na politički aspekt), ali očekivano nisu dobili/e. Konačan rezultat je da su i jedni/e i drugi/e danas nezadovoljni/e. Pitanje je kako to nezadovoljstvo iskazuju u okvirima postojeće demokracije. Istraživanje1 je pokazalo da među građanima/kama prevladava razočarenje, potpuno nepovjerenje prema politici kao zanimanju i političkim akterima/cama. Oko 77% građana/ki smatra da oni/e i ljudi poput njih nemaju nikakav utjecaj na rad Vlade, što ukazuje da im je percepcija političke efikasnosti niska. Otprilike isti postotak ne koristi mogućnosti pokretanja bilo kakve inicijative prema zakonodavnom tijelu. Generalno se uloga građanina/ke ne vidi kao participativna, već više kao normativa i solidarna. Zanimljivo je primijetiti da baš u toj percepciji ne postoje dobne razlike, što bi moglo potvrditi pretpostavku o transgeneracijskom prijenosu neaktivizma. Ukratko, nezadovoljstvo trenutnom društveno-političkom situacijom ne potiče na akciju, što interesnim grupama omogućava da se ponašaju kao i dosad. Ili još gore. Pa dokle ide.

U rujnu ove godine GOOD Inicijativa je u suradnji s GONG-om i Institutom za društvena istraživanja predstavila rezultate još jednog istraživanja- Istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj3, u čijoj provedbi sam i sama sudjelovala. Ono je za cilj imalo uvid u stanje i praćenje procesa promjene političke pismenosti maturanata/ica, budući da su slična istraživanja rađena prethodnih godina. Učenici/e su u dijelu upitnika koji se odnosio na ispitivanje političkih znanja odgovorili točno na oko pola postavljenih pitanja3, pri čemu su najvišu razinu znanja pokazali/e o temeljnim političkim pojmovima, zatim o ustavno-političkom ustrojstvu, a najnižu na informiranosti, što upućuje na činjenicu da uglavnom ne prate aktualna politička događanja. To pak navodi na zaključak da je škola, odnosno obrazovni sustav, važan čimbenik u političkoj socijalizaciji mladih jer su upravo dvije spomenute razine prisutne u obrazovnim programima, a treća nije (dovoljno). Osim znanja, istraživanje je obuhvatilo i neke vrijednosti, stavove i iskustva. Pokazalo se, kao i obično u istraživanjima stavova, da su oni umjereno povezani s konkretnim ponašanjima, odnosno, u ovom slučaju, da su maturanti/ce spremni/e uspostaviti bliske odnose s pripadnicima/ama nacionalnih manjina i većinom smatraju da se njihova prava trebaju štititi te ne zagovaraju kulturnu asimilaciju, ali polovica bi ih ipak ograničila kulturna prava, poput upotrebe jezika i pisma nacionalnih manjina u državnim institucijama. Pritom, izgleda da je obrazovni sustav i dalje usmjeren isključivo na stjecanje znanja (i vrijednosti?), a ne na stjecanje vještina i iskustava te primjenu tih znanja i iskazivanje vrijednosti na stvarnim primjerima. Ponekad je upitno i kakve se činjenice uče. Danas, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata tek 28,5% maturanata/ica se slaže s tvrdnjom (zar bismo to uopće trebali/e ispitivati kao stav?!) da je Nezavisna država Hrvatska (NDH) bila fašistička tvorevina. S takvim mladima gore spomenute interesne grupe mogu lakše manipulirati.

Što se pak politike i njenih aktera/ice tiče, mladi uglavnom imaju negativan stav. 70% njih smatra da bi neke političke stranke trebalo ukinuti, a 57% misli da je glavni cilj političkog članstva osiguranje zaposlenja. To nije plodno tlo za razvoj participativnog građanstva. Utješno je donekle mišljenje o organizacijama civilnog društva- nešto više od polovice učenika/ca smatra ih važnima za razvoj demokracije i rješavanja različitih društvenih problema. Međutim, ako izuzmemo sportske klubove, kulturno-umjetnička te vatrogasna društva, manje od 10% mladih uključeno je u udruženja koja se bave politikom, ljudskim pravima ili zaštitom okoliša. U oblike društvenog i političkog djelovanja (mirni prosvjedi, nasilni prosvjedi, bojkotiranje proizvoda, vijeće učenika, savjeti mladih) maturanti/ce se većinom ne uključuju. Njihovi roditelji samo su preslika rezultata iz prvog istraživanja: 64% mladih nema nijednog/u ukućanina/ku koji/a je član/ica političke stranke, a samo njih 12% je učlanjeno u neku udrugu.

I opet se postavlja pitanje: tko će voditi sljedeće borbe? Ako nemamo tradiciju demokratske kulture, ako nas prethodnici/e nisu naučili/e da sudjelujemo u društvenim procesima niti nas (svojim primjerom) na to potiču, ako formalno obrazovanje ne nudi znanja, vještine i vrijednosti kojima će oblikovati nove generacije, na kakvim to mladima svijet ostaje? Nekoliko je odgovora, iz vlastitog iskustva: znatiželja, učenje putem iskustva i obrazovna reforma. Moj ulaz u aktivistički svijet bio je poprilično tih i neplaniran, a uključivao je odlazak na neobavezno (za jednu dotad pasivnu studenticu vrlo važan podatak) predavanje koje se dotaklo područja socijalne psihologije koja me u to vrijeme zaintrigirala. Uslijedilo je malo istraživanje o građanskoj hrabrosti, neformalni seminar pa trening i stvar se zakotrljala. Otvorio se neki novi, nepresušni izvor znanja i vještina o nenasilnom djelovanju, ljudskim pravima, izgradnji mira, suočavanju s prošlošću, feminizmu, radništvu i brojnim drugim temama. Ne samo da sam saznala što i zašto drugačije, već sam stvorila mnoge kontakte i time potencijal za buduće akcije. Nisam odrasla u obitelji koja je imala iskustvo aktivizma, volonterizma i sl., niti sam dobila poticaj da se u takve stvari uključujem, što zbog straha od toga da "pobunjenici/e" uvijek loše prođu, što zbog percepcije da "ta civilna društva ništa ne rade". Ali me iskustvo, i moje i njihovo, naučilo da se ljutnjom na političare/ke, bojkotiranjem izbora i očekivanjem instant rješenja vladajućih ništa ne može promijeniti nabolje. Isto tako naučila sam da je osjećaj bespomoćnosti injekcija za pasivnost, a time i podaništvo. A na to već spomenute interesne grupe i računaju. One imaju znanje, a to nas dovodi do treće i najvažnije stvari- sustavno obrazovanje. Da bismo imali aktivno građanstvo, ono treba znati koje mehanizme promjene i na koji način koristiti, a za to su nam potrebna znanja i vještine koje će svaku osobu pripremiti za tu ulogu. Ako 38% maturanata/ica navodi da je pohađalo građanski odgoj i obrazovanje3, a on je uveden svima u sve škole, onda je percepcija njegove prisutnosti u ovakvom međupredmetnom obliku vrlo upitna. Jednako tako, važno je da u okviru međuljudskih odnosa stvorimo kvalitetne i dugoročne kontakte s drugima i drugačijima od sebe, čime ćemo stvoriti tolerantnije i solidarnije društvo.

Jedino ako izučimo nove generacije kakvo živjeti demokraciju, te koja prava i odgovornosti imamo u njenim okvirima, moći ćemo s današnje ocjene stanja demokracije od 4,7 (na skali 1-10) doći do očekivanih 5,67 za 10 godina1. Svijet vrlo vjerojatno neće sam od sebe postati bolji za to vrijeme.

Izvori:

1http://goo.hr/wp-content/uploads/2015/09/Rezultati-istra%C5%BEivanja-percepcije-i-stavova-ispitanika-o-gra%C4%91anstvu.pdf

2 http://goo.hr/good-inicijativa

3 http://goo.hr/wp-content/uploads/2015/09/ISTRA%C5%BDIVANJE-POLITI%C4%8CKE-PISMENOSTI-U%C4%8CENIKA-ZAVR%C5%A0NIH-RAZREDA-SREDNJIH-%C5%A0KOLA.pdf


Eseji