Autorica: Milica Miražić

Dopustila bih sebi ovom prilikom, uz izgovor ograničenog obima i sasvim slobodne zadate forme rada, nešto manje formalan, na momente možda čak i krajnje uprošten (banalizovan?), a povremeno i sasvim sigurno teorijski nedovoljno argumentovan kritički osvrt na vrstu politike koja je više nego vitalna u jednom delu ovdašnjeg (radikalno) feminističkog aktivističkog diskursa. Ono što mi daje određenu slobodu da na ovoj kritici insistiram, kad god mi se za to pruži prilika, jeste s jedne strane, sasvim lična odanost i predanost ubeđenju da su upravo feminističke teorije i prakse 1 ono plodno mesto koje može 2 da dovede do promišljanja i preispitivanja određenih pretpostavljenih temelja i njihovog odbacivanja kao nužnog preduslova političkog delovanja. S druge strane, s obzirom na to da sam već dugi niz godina aktivni deo ženskog pokreta u Srbiji, smatram da promišljanje ovih pitanja spada i u domen preispitivanja sopstvene lične odgovornosti.

Kritike politika identiteta su stare gotovo koliko i njihov predmet. Veoma brzo nakon “otkrića” iskustva drugosti zajedničkog svim ženama, zapadni beli feminizam koji se na tim osnovama razvijao od ’70-ih godina prošlog veka, bio je duboko uzdrman kritikama i afirmacijama različitosti koje su isticale ne-bele, ne-heteroseksualne žene koje nisu pripadale srednjoj (ili višoj) klasi 3, čime se otvorio put umnožavanju, pluralizaciji feminizama i shvatanja kategorije žene. Ukazivanje na razlike u pozicijama moći unutar onoga što se u počecima konstituisalo kao jedna, opšta, univerzalna i totalitarizujuća kategorija (Žena), od tada u feminističkoj teoriji služi kao nekakva konstantna opomena da svako “utemeljivanje” politike unapred zadatim i jasno omeđanim identitetskim osnovama neminovno jača one mehanizme normiranja protiv kojih se i sama naizgled bori, perpetuirajući tiime začarani krug isključivanja, diskriminacije, resantimana i nemoći.

Logika iza politike ovako utemeljene na zajedničkom iskustvu nepravde, marginalizacije, doživljenog i preživljenog nasilja je, u suštini, po definiciji politički neplodonosna, potpuno nemoćna da napravi promenu koju naizgled priželjkuje jer, pojednostavljeno rečeno, identitet, kako bi se afirmisao kao politički subjekt, mora neprestano da “ulaže u sopstvenu podređenost”. 4 Jednom rečju, politike identiteta su proizvod resantimana i, prema tome, one nisu i ne mogu predstavljati slobodno političko delovanje (akcija), već su uvek reakcija na postojeći poredak moći koji se, u krajnjoj instanci, mora doživeti kao nužan, usled potrebe za stalnim priznavanjem i potvrdom sopstvene povrede. Prema tome, izbor koji se postavlja pred politički subjekt utemeljen na pretpolitičkom identitetu je, u krajnjoj liniji, izbor između sopstvenog ukidanja, tj. odustajanja od povrede na kojoj se bazira, s jedne strane i, s druge, podržavanja upravo onih struktura moći koji su do te povrede i doveli, u cilju oslobađanja od zaostalih afektivnih viškova prošlosti koja se ne može vratiti i popraviti, kao i zadržavanja određene moralne superiornosti koja garantuje neku vrstu “bezbedne” etičke pozicije, oslobođene od svake odgovornosti za budućnost. Iako je ovo možda najvidljivije na primerima nacionalnih identiteta (dobar primer bi možda bila aktuelna politika izraelskih vlasti koja strahovito nasilje sprovođeno nad palestinskim narodom jednim delom legitimiše insistiranjem na konstruisanju kolektivnog identiteta Jevreja kao žrtve), i uz punu svest o potencijalim rizicima ovog možda ne sasvim umesnog poređenja, verujem da se slična paralela može povući i sa pojedinim okamenjenim ostacima identiteta rođenih u društvenim pokretima za oslobođenje koji korene vuku iz ‘60ih i ‘70ih godina prošlog veka.

Možda bi bilo dobro da ovde zastanem na kratko i napomenem da sam sa ovim i sličnim razmišljanjima došla u Sarajevo na Mirovnu akademiju (uz to, na ivici potpunog burn out-a, spremna da malodušno odustanem od svakog daljeg aktivističkog angažmana u budućnosti).  Zahvaljujući tekstovima pojedinih savremenih feminističkih teoretičarki sa kojima sam se susrela još pre nekoliko godina (ovde pre svega mislim na Wendy Brown i Judith Butler), a zatim i dubokim ličnim krizama i preispitivanjima koje su usledile, bilo mi je jasno da je suočavanje (čitaj: dekonstruisanje, obračunavanje) sa pojedinim “osloncima” jednog dela ovdašnjeg ženskog i lezbejskog pokreta (čiji sam i sama deo) neizbežno, kao sastavni deo procesa sticanja političke zrelosti i preuzimanja odgovornosti za sopstvenu ulogu u zajednici. Konačno, dakle, iako prepoznavši sopstvenu dotadašnju odanost ovim “ranjenim identitetima”, kao rezultat snažne potrebe za potvrdom sopstvene patnje i osećaja pripadnosti nasuprot isključenosti, ipak su mi neka pitanja (za mene lično i intimno tada nova, iako već odavno otvorena u okvirima feminističke teorije) (p)ostala aktuelna. Da li je uopšte bitno da li identitete doživljavamo kao nekakve “prirodne” datosti, puku konstataciju, ili kao društvene konstrukte uvek iznova otvorene za upisivanje novih sadržaja, ukoliko uvek imamo nekakav konstantni pred-delatni osnov koji preti da postane okamenjen samim delovanjem? Kuda sa tim identitetima? Na koji način razumeti politike afiniteta (“zamena ‘jezika bivanja’ ‘jezikom želje”, tj.“ja ovo želim za nas”, umesto “ja jesam” 5),  a opet sopstvene  “želje” ostaviti otvorenim za novo i nepoznato, drugo(g), drugačije(g) koje tek treba da dođe? Takođe, na neki način, a to uviđam sad, moje preokupacije su se i dalje vrtele oko pitanja da li postoji bilo kakva garancija, zalog “idealne” politike, ili da krajnje pojednostavim - prethodno odbacivši ideju već postojećeg ili pretpostavljenog zajedničkog identiteta i politike izgrađene na njegovim osnovama, došla sam na Akademiju i dalje priželjkujući, iako podsvesno, neke druge zamenske “temelje” koji bi se mogli postaviti na mesto pomenutih odbačenih.

Ono sa čime sam iz Sarajeva otišla nisu nikakvi konačni odgovori, već samo jedna otrežnjavajuća i iznenađujući oslobađajuća spoznaja da tih  garancija prosto nema, niti ih može biti na način koji bi me mogao osloboditi od obaveze stalnog prosuđivanja i delovanja u okvirima sopstvene lokacije i u skladu sa sopstvenom pozicijom moći. U tom smislu, u svom “osvešćenom” (ako smem, uz veliku dozu opreza, tako da ga imenujem) aktivizmu kojem se vraćam sa punom silinom, pronalazim jedino zalog sopstvene ljudskosti i jedini način na koji mogu da “bivam”…

Fusnote:

1Možda deluje izlišno naglašavati, ali u kontekstu konstantnih još uvek živih debata u feminističkim krugovima u Srbiji o odnosu feminističke “teorije” i “prakse” , koje se još uvek često nekritički doživljavaju kao neupitne suprotnosti, gotovo bez izuzetka u korist vrednosti potonje i omalovažavnje prve stavke, mislim da nije na odmet istaći da zastupam stanovište po kojem „teorija nikada nije puka theoria, u smislu bezinteresne kontemplacije, već da je naprotiv uvek politička“ (Batler, Džudit. „Imitacija i rodna neposlušnost“, U: Fas, Dajan. Unutra/izvan:Gej i lezbejska hrestomatija, Centar za ženske studije, Beograd, 2003, str. 26).

2(sasvim svesno i namerno, ali ne bez određenog žala za izvesnošću, upotrebljavam ovde potencijalno “može da dovede” umesto optimističnog i samouverenog futura)

3V. npr.: Lord, Odri. Sestra autsajderka, Feministička 94 i Žene u crnom, Beograd, 2002. Ili hooks, bell (1981). Ain’t I a Woman. Black Women and Feminism, South End Press, Boston.

4Braun, Vendi. “Ranjeni identiteti” (Prevod: Adriana Zaharijević), u: Genero, br. 15, 2011, str. 242.

5Idem, str. 248.

Korišćena literatura:

Batler, Džudit (Butler, Judith). „Imitacija i rodna neposlušnost“, U: Fas, Dajan. Unutra/izvan:Gej i lezbejska hrestomatija, Centar za ženske studije, Beograd, 2003, str. 25-44.

Braun, Vendi (Brown, Wendy). “Ranjeni identiteti” (Prevod: Adriana Zaharijević), u: Genero, br. 15, 2011, str. 219-249.

Duhaček, Daša. Breme našeg doba. Odgovornost i rasuđivanje u delu Hane Arent, Beogradski krug i Centar za ženske studije i istraživanje roda, Beograd, 2010.

Honig, Bonnie. “Ka agonističkom feminizmu: Hana Arent i politika identiteta”, U: Batler i Skot (eds.), Feministkinje teoretizuju političko, Centar za ženske studije i istražiivanja roda, Beograd, 2006, str. 235-259.

hooks, bell (1981). Ain’t I a Woman. Black Women and Feminism, South End Press, Boston.

Lord, Odri (Lord, Audre). Sestra autsajderka, Feministička 94 i Žene u crnom, Beograd, 2002. 


Eseji