Autorica: Milica Popović, Nikšić, Crna Gora

1. UVOD
 
Esej ,,Izvori nejednakosti u Crnoj Gori” se bavi glavnim nejednakostima u crnogorskom društvu, kao i njihovim izvorima. On sadrži stav i mišljenje autorke o problemu nejednakosti u crnogorskom društvu, kao i o tome šta su njihovi glavni izvori. Osnovni pojmovi na kojima se temelji hipoteza ovog rada su pojmovi politike i jednakosti. Autorka podstaknuta iskustvima sa Mirovne akademije, ne polazi od tradicionalnog shvatanja politike kao umjeća mogućeg, vještine manipulacije, već od  toga da je politika mogućnost  čija je centralna kategorija  jednakost. Da bi se omogućila jednakost nejednakima potrebna je politika.  Teorijski izvori koji su poslužili kao osnov za pisanje ovog rada su tri teksta koja su obrađivana na Petoj Postjugoslovenskoj Mirovnoj akademiji: Power of the Powerless od Vaclava Havela, Rađanje biopolitike od Mišela Fukoa i Afrički pogled na zbivanja na trgu Tahrir od Mahmuda Madmanija.
Crna Gora je društvo izrazite nejednakosti, koja je sveprisutna u različitim oblicima, klasna, etnička, rodna, itd. Osnovna hipoteza ovog rada je da nedostatak politike, političkog djelovanja predstavlja osnovni uzrok nejednakosti u crnogoskom društvu. Lični interesi, manipulacija, skretanje pažnje građana sa važnih životnih pitanja, predstavljaju centralne kategorije političkog života. Crnogorsko društvo danas podsjeća na Havelovo postotalitarno u kome je ideologija stub sistema, u kome preovladavaju strah, podaništvo, degradacija individue, itd.  Crna Gora je, takođe tradicionalno i patrijahalno društvo sa dominacijom muškog modela. Tradicionalne vrijednosti na kojima ono počiva su jedan od glavnih izvora nejednakosti žena u odnosu na muškarce, kao i visokog nivoa socijalne distance prema ljudima homoseksualne orjentacije.
Naredni dio rada sadrži osvrt na neke od glavnih nejednakosti u Crnoj Gori, kao i njihove osnovne uzroke.
 
2. NEJEDNAKOSTI U CRNOJ GORI
 
Crna Gora je društvo u kome postoje brojni socijalni, ekonomski, identitetski problemi, u kome vladaju razarajuća partitokratija, nepotizam i korupcija. Kao i u ostalim zemljama Balkana, tranzicija je pogodovala nastanku ogromnih socijalnih razlika. Velika većina građana Crne Gore živi na pragu apsolutnog siromaštva, dok se u rukama malog broja građana nalazi enormno bogatstvo. Više od 70 posto stanovništva ima primanja manja od cijene potrošačke korpe , dok se sa druge strane nalaze političari i ,,novokomponovani“ biznismeni koji posjeduju enormno bogatstvo koje im omogućava da upravljaju sistemom i kontrolišu građane.
 
Osim nejednakosti između bogatih i siromašnih, izražena je etnička nejednakost. Pogotovo je dominantna diskriminacija Roma, Aškalija i Egipćana. Takođe, evidentna je diskriminacija osoba sa invaliditetom, osoba homoseksulane orjentacije, diskriminacija žena, itd.
Romi (prema istraživanjima UNDP-a, Transparency International-a) predstavljaju najugroženiju kategoriju crnogorskog društva. Prema ovoj grupi postoji veliki nivo socijalne i etničke distance. Oni se sa diskriminacijom suočavaju svakodnevno, a zbog neregulisnog pravnog statusa i neadekvatnih stambenih uslova, uskraćena su im i elementarna ljudska prava. Istraživanja su pokazala da je svaka druga Romkinja u Crnoj Gori, izložena  porodičnom nasilju što predstavlja dvostruku diskriminaciju. Zbog neposjedovanja ličnih dokumenata većina njih je primorana na porođaj van zdravstvenih ustanova Crne Gore.
 
U Crnoj Gori osobe sa invaliditetom nemaju iste mogućnosti za kretanje, obrazovanje, zapošljavanje i rad, porodične i ljubavne odnose, nijesu im obezbijeđene ni rođenjem, nekima nažalost ni u toku života, iako postoji veliki broj zakona koji na papiru garantuju i štite njihova prava. Jedan od najboljih primjera koji pokazuje loš tretman lica sa invaliditetom od strane političkih subjekata je slučaj Marijane Mugoše, službenice u Opštini Podgorica. Njoj je 10. decembra 2008. godine na Međunarodni dan ljudskih prava gradonačelnik Podgorice odlučio da zabrani dolazak na posao u pratnji njenog psa vodiča. Time  je svojevremeno prekršeno niz zakonskih normi iz oblasti radnih odnosa, nediskriminacije, a najdrastičnije je „pogažen“ Zakon o kretanju slijepog lica uz pomoć psa vodiča. Time je prije svega bilo pogaženo njeno ljudsko dostojanstvo. Ipak, Marijana je nakon mukotrpne borbe uspjela da ostvari svoja prava, da se vrati na posao i odbrani svoje dostojanstvo.
 
Homofobija je duboko ukorijenjena, a LGBT zajednica je relativno mala i u procesu razvoja. Pripadnici LGBT populacije danas žive u u ilegali, strahu, što im otežava svakodnevni život i rad. U Crnoj Gori postoji samo jedan javno deklarisani pripadnik LGBT populacije. On se svakodnevno suočava sa diskriminacijom i javnom osudom. Koliko je homofobija izražena u crnogorskom društvu govori primjer da ova osoba ne može da prošeta svojim rodnim gradom bez pratnje policije. Nadležne institucije ne sprovode hitne postupke kada je u pitanju sankcionisanje odgovornih napadača na predstavnike LGBT populacije. Takođe, nasilju su izloženi i ljudi koji se zalažu za unapređenje položaja LGBT populacije u Crnoj Gori. Nedavno su autori prvog spota kojim se promovišu LGBT prava brutalno pretučeni od strane jedne navijačke grupe. Samo jedna politička partija je osudila ovaj napad, što pokazuje koliko je prisutna netolerantnost  političkih partija prema različitostima. U Crnoj Gori još uvijek nije održana  Parada ponosa, iako je nekoliko puta najavljivana, ali zbog nedostatka podrške državnih institucija je otkazana. Predstavnici LGBT zajednice je najavljuju za jun 2013. godine.
 
Iako se položaj žena u Crnoj Gori u zadnje vrijeme poboljšao, on i dalje nije dobar. Žene su diskriminisane, često izložene nasilju, na tržištu rada lošije plaćene za posao koji obavljaju, dobijaju teže poslove, rijetko rukovodeće, a učešće žena u političkom životu je izuzetno nisko. U Vladi na čelu resora se nalazi samo jedna žena, samo 12% žena su vlasnice firmi, dok 1 do 2 % žena imaju nepokretnu imovinu.  Koliko su žene diskriminisane kada je u pitanju učešće u političkom životu pokazuje primjer njihove pozicioniranosti na izbornim listama  pred predstojeće parlamentarne izbore u Crnoj Gori. Iako je na snazi zakonska obaveza da na izbornim listama ima 30% žena, one se nalaze na posljednjim mjestima čime je praktično onemogućen njihov ulazak u Skupštinu.
3. IZVORI NEJEDNAKOSTI U CRNOJ GORI
 
U ovom radu  razmatraju se dva osnovna uzroka navedenih oblika nejednakosti. Prvi uzrok je nedostatak politike i praksi kojima se promoviše jednakost među građanima. U Crnoj Gori, jednakost nema svoje mjesto u dominantnom političkom diskursu. Politička klasa je stvorila uređenje koje odiše političkom i socijalnom diskriminacijom. Drugi uzrok su  tradicionalne vrijednosti na kojima počiva crnogorsko društvo, a koje omogućavaju i olakšavaju pojedine  oblike nejednakosti.
 
Crna Gora je primjer partitokratske države u kojoj se prava vlast ne nalazi u institucijama države već u rukama političkih partija, uglavnom jedne političke partije koja je na vlasti u Crnoj Gori preko dvadeset godina. Iako u demokratiji uvijek neka stranka ima većinu u vlasti, partokratiju karakteriše činjenica da tu vlast niko ne može da kontroliše jer svaki njen i najmanji dio, uključujući i kontrolne mehanizme, čine partijski ljudi.  Partitokratski sistem uređenja je prepreka za demokratski razvoj i vladavinu prava.
 
Političke partije kontrolišu sve državne resurse. Politika je shvaćena kao biznis, stranačko djelovanje je motivisano materijalnim interesom, a ne državnim dobrom. Korupcija je prisutna u najvećim strukturama vlasti. To je pogodovalo nastanku ogromnih socijalnih razlika među građanima Crne Gore. Sa jedne strane su enormno bogati, a sa druge strane velika većina enormno siromašnih. Takvom stanju u crnogorskom društvu doprinose svi politički subjekti, i vlast i opozicija.. Ključna odgovornost je na vladajućoj partiji DPS-u, dok je opozicija saučesnik u kreiranju ovakvog stanja.
 
U Crnoj Gori je na snazi ideologija socio-darinizma koja se temelji na opstanku najjačih, ,,najsposobnijih“. Najsposobniji su oni koji su se najbolje  integrisali u sistem i uspjeli da iz njega izvuku najviše koristi. Individua je zarobljena i kontrolisana, ima osjećaj da je konstantno neko posmatra. Građani se ne posmatraju kao samosvjesna politička bića već, isključivo, kao birači, kao broj koji treba da, suprotno sopstvenim interesima, budu lojalni političkim partijama. Dok se partije, bilo na državnom ili lokalnom nivou, pitaju za sve, građani su svedeni na niži oblik života čija je jedina funkcija da glasa i trpi posljedice koje slijede. Osnovne ,,vrijednosti“ na kojima počiva  sistem su konformitet, podaništvo, uniformisanost, disciplina. Različitost se ne prihvata. Poput Fukoove biopolitike sistem se sveo na kontrolu tijela, upravljanje ljudima.
 
Moderna vlast želi ispolitizovati kulturološke razlike u zajednici, tvrdeći da su ove razlike neizbježne  jer su prirodne.   Građanima se manipuliše stavljanjem u prvi plan identitetskih pitanja. Podjele su ono što omogućava sistemu da se održi. Crna Gora se, i nakon šest godina od dobijanja nezavisnosti, dijeli na one koji su glasali ,,za” i na one koji su glasali ,,protiv” njene nezavisnosti.  Podjele  koriste  i vlast i opozicija za ostvarivanje svojih interesa.
 
Vlast je postavila diskurs da ako ti nešto smeta u državi onda si protivnik-neprijatelj države. Potenciraju se razlike između ,,njih” i ,,nas”, kako bi se skrenula pažnja sa suštinskih životnih pitanja, ekonomskih, razvojnih .Kako bi se održala, vlast je uslovila pojavu ekstremnog crnogorskog nacionalizma, koja ljubav prema državi smješta iznad brige o vlastitoj egzistenciji. Sa druge strane, crnogorska desnica je dovela do snaženja srpskog nacionalizma, koji je potpomognut od strane crnogorske opozicije. Ekstremni nacionalizmi i podjele posebno su uočljive na sportskim dešavanjima na kojima se sučeljavaju sportisti iz Crne Gore i Srbije. Tada se mogu čuti različiti povici, npr. Srbe na vrbe“ i „Ubij zakolji Srbin da ne postoji“, zvižduci i povici ,,ustaše, ustaše“ prilikom intoniranja crnogorske himne. To  svjedoči o latentnim sukobima, o tome koliko su podjele u Crnoj Gori duboko ukorijenjene.
 
Drugi uzrok koji pogoduje nastanku i održavanju nekih oblika nejednakosti je tradicionalni karakter crnogorskog društva. U prošlosti, što je i danas vrlo često prisutno u Crnoj Gori je vladalo neosporno vjerovanje u dominaciju muškaraca nad ženama. Oni su imali pravo da vladaju životom svojih žena, koje su smatrane slabijima, manje inteligentnim i sposobnim. Ovaj tradicionalni model se i dalje zadržao i vrlo je jak faktor nejednakosti žena u odnosu na muškarce. S obzirom na to da je osnovna vrijednost tradicionalnog društva, tradicionalna porodica, ovakav model omogućuje još veću socijalnu distancu prema LGBT populaciji u Crnoj Gori. Homofobičnost u Crnoj Gori se shvata kao odbrana tradicionalnih vrijednosti društva.
 
4. ZAKLJUČAK
 
Kako uspostaviti jednakost umjesto nejednakosti u Crnoj Gori? Kako učiniti otklon od šovinizma, primitivizma, manipulacija, poremećenih vrijednosti? Za to je potrebna promjena diskursa, sistemske promjene u crnogorskom društvu, razvlašćivanje stranaka i suprostavljanje brojnim političkim privilegijama.  Za to je potrebno djelovanje, kategorija koju Madmani  smješta prije politike moći, jednakosti. Kako Madmani  kaže, potrebno je uspostaviti alternativne prakse koje ujedinjuju, koje stvaraju novo zajedništvo. Velike sistemske, političke promjene zahtjevaju imaginaciju, bijeg od konvencionalnog i nepredvidive su.  Nažalost, alternativne ideje koje će dovesti  do suštinskih promjena u Crnoj Gori za sada nijesu vidljive. Ostaje nam samo da vjerujemo u njih, da djelujemo i sačuvamo svoju autentičnost.
 
5. IZVORI
 
1. Fuko Mišel, Rađanje biopolitike- predavanje na Kolež de Fransu 1978-1979;
2. Fuko Mišel, Nadzor i kazna – rađanje zatvora, poglavlje Panoptizam;
3. Havel Vaclav, The Power of the Powerless;
4. Madmani Mahmud, Afrički pogled na zbivanja na trgu Tahrir;

Eseji