INTERVJU

Suočavanje s prošlošću

ISTINA O ISTINI

Podnaslov: Sa ciljem bolje i šire prezentacije voditelja kurseva na ovogodišnjoj Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji, što bolje i šire prezentacije problematike kojom će se polaznici kurseva baviti te, u konačnici, što je moguće većeg plasiranja diskursa izgradnje mira u javni prostor pokrenuli smo seriju intervjua s voditeljima naših kurseva. Ovaj put, cijenjeni posjetitelji naše stranice, dajemo vam na uvid intervju sa Svjetlanom Nedimović, voditeljicom kursa Uloga historijske istine u transformaciji sukoba

Razgovarao: Amer Tikveša

FMA: Ove godine prvi put predajete na Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji. S obzirom na to koliko ste se stigli upoznati s tim programom, kakvi su Vam utisci i očekivanja?

NEDIMOVIĆ: Sama ideja programa koji okuplja aktiviste i naučenjake mi se čini sjajnom, iako se podsjećam da ipak moram vidjeti kako to funkcioniše u praksi. No, ne pomaže tu podsjećanje na oprez, meni su očekivanja, kako mi se često kaže, sasvim nerealna, ali ja nikako ne znam zašto ne bi bila. Nekako sam pod dojmom da jedino tako ima smisla započinjati bilo kakav obrazovni proces – vjerujući da ćete na kraju ili na sredini ili kad već, na tren ili za stalno, izaći iz okvira realnog.

FMA: Bit ćete voditeljica kursa Uloga historijske istine u transformaciji sukoba. Molim Vas da nam ukratko iznesete lični stav o njenoj ulozi i da li je on i koliko u koliziji s načinom na koji se centri moći, prije svega političke i prije svega na prostoru bivše Jugoslavije, s tom ulogom „igraju“ u procesu izgradnje ovdašnjih društava i država te njihovog međusobnog pomirenja?

NEDIMOVIĆ: Mislim da je jedan od razloga što namjeravam obrađivati tu temu upravo to što sam uvjerena da je zauzimanje stava o nečem tako neuhvatljivom i složenom kao što je istorijska istina i njena uloga u društvu već samo po sebi problem, i to nije tako samo u ovim krajevima. Ne bih se, naravno, usudila tvrditi da je zauzimanje stava jednako problematično kao ono što čine političke elite, ali smatram da i jedno i drugo predstavaljaju neodgovarajući i, u krajnjoj liniji, štetan odnos s prošlošću. Jesmo li se uopšte potrudili definisati šta podrazumijevamo pod istorijskom istinom – sumnjam da se to može učiniti van konteksta, prostornog i vremenskog? Navela bih samo jedan znakovit primjer, jedna od najpoznatijih i najviše istraživanih komisija za istinu i pomirenje, južnoafrička, nakon iscrpnih diskusija zaključila je kako ima raditi na traganju za ravno četiri tipa istine - forenzičkom, narativnom, društvenom i restorativnom. Istorijska istina dakle nije nekakva homogena cjelina i nisam sigurna, a to odražava i program mog kursa, da istorijska istina nije u samom traganju za istinom.

Dalje, neka istraživanja pokušavaju dokazati da traganje za istinom, uopšte ili u nekim modalitetima, ne doprinosi uvijek transformaciji nasilnih sukoba u nenasilna suočavanja i komunikaciju različitosti u suštinski pluralističkim društvima. Nerijetko se dešava da društva moraju birati između uspostavljanja trajnog mira i stabilnog poretka utemeljenog na  bar privremenom ćutanju, što je nepobitno nepravedno prema žrtvama, i ranog progovaranja o prošlosti kojim se rizikuje ponavljanje te prošlosti u nekom obliku. Ne znači da je ova istina (istina ovih istraživanja) o istini - istina, ali ne vjerujem ni da je korisno apriorno zaključivanje o istini kao imperativu, bez razmišljanja o samom procesu i načinima traganja, ustanovljavanja, iznošenja, recepcije.  Štaviše, u situaciji u kojoj su tzv. gospodari rata ili političke elite autoritarnog poretka politički i, treba i to reći, fizički u suviše jakoj poziciji i kada su upravo oni među akterima najznačajnijim za uspostavljanje mira ili otpočinjanje tranzicije, odlaganje traganja za istinom može se pokazati korisnijim za istorijsku istinu i dugoročnu, korjenitu transformaciju odnosa društva s prošlošću kao i transformaciju samog društva, nego rano ali zato politikantski ispregovarano, izbalansirano, strogo kontrolisano bavljenje istorijskom istinom.

Da me se ne bi pogrešno shvatilo, kao kakvog unajmljenog praktikanta negiranja genocida, objasniću ovu tezu u na jednom primjeru.  Npr. ni danas nema saglasnosti oko toga da li je nametnuta tišina u Španiji bila neupitno štetna ili je zemlju spasila novog građanskog rata. Niti će suglasja biti u tom pogledu - nema laboratorije u kojoj bismo mogli eksperimentisati s različitim situacijama. Ko danas može reći nije li možda bilo korisnije kod nas zabraniti spominjanje istorijske istine, i “istorijske istine”, u predizbornim kampanjama i svakodnevnoj politici, izmjestiti kompletan proces iz političko-administrativne sfere u onu društveno-političku? Ali ono što se možda može reći jest da  bismo trebali ovdje kod nas konačno otpočeti raspravu o tome kako pristupati našoj bližoj i daljoj prošlosti i koju vrstu odnosa s njom uspostavljati, umjesto podrazumijevanja da mi taj odnos posjedujemo jednom za sva vremena.

FMA: U opisu Vašeg kursa na jednom mjestu napravljena je distinkcija između etičkog i političkog statusa istine. Zanimljivo je da sve metanaracije, svi metaoznačitelji, u intelektualnom diskursu pogotovo dobivaju kao razdvojene svoj politički i etički status, svoju političku i etičku interpretaciju. Tako je s pravdom, mirom, istinom... Pitanje je: da li su politika i etika do te mjere nespojive da zajednički ne mogu interpretirati nijednu veliku priču? Ako jesu, možemo li biti u politici a da ne izgubimo humanost i koji su danas glavni razlozi njenog postojanja?

NEDIMOVIĆ: Mislim da odgovor na ovaj apstraktniji segment vašeg pitanja zavisi od definicije politike i etike i ne bih  se usudila dići lične distinkcije u tom pogledu na nivo epistemičkog apsoluta, mogu samo reći da ih moje poimanje donekle približava. Međutim, u konkretnom slučaju istorijske istine u društvima izloženim sistematskom nasilju neke vrste, razlika je empirijski utvrdljiva - rijetko se negira etička vrijednost istine kao takve, za žrtve ili, možda bolje rečeno, preživjele. Ali se gotovo jednako rijetko u traganje za istinom i njeno iznošenje upuštalo van prostora omeđenog zahtjevima političkog trenutka. Već sam govorila o Španiji prije koju deceniju. U takvim društvima je i suviše izražen strah od ponavljanja terora, od ponovnog pada zajednice u haos i bez- ili viševlašće, pa su mir i poredak ili red neupitno imperativi, a zahtjevi etike su im podređeni. Kako kaže Machiavelli, briga za političku zajednicu mora biti iznad brige za vlastitu dušu (u ovom slučaju i za duše drugih), tako da politika u društvima koja se nanovo ustrojavaju slijedi weberovsku logiku tragičke odluke - odluke koja nikada nije apsolutno dobra i koja nužno žrtvuje etiku politici. Recept za pomirenje ta dva aspekta, etičkog i političkog, bar u ranim danima transformacije sukoba, još nije nađen - to nije čak ni onaj južnoafrički, bez obzira na izraženu teološku potku procesa razotkrivanja istine u toj zemlji i bez obzira na političku situaciju bitno drugačiju od situacije u nekim drugim dogovornim tranzicijima ili primirjima.

To ipak nije kraj priče o etičkom i političkom statusu istine - koliko god prozaično to zvučalo, vrijeme ostaje jedan od najznačajnijih faktora u procesima traganja za istinom i, u krajnjoj liniji, kontinuirane konverzacije društva s prošlošću. Moje pitanje u okviru ovog kursa stoga jest kako se s vremenom redefinišu etički i politički status istine i kakvi načini traganja za istinom i njenog iznošenja doprinose tom redefinisanju.

FMA: Ako posmatramo bivšu Jugoslaviju i posebno BiH, a s obzirom na tezu da je za pomirenje potrebna službena, općeprihvaćena istina, da li će do takve istine biti moguće doći bez momenata prisile i postoji li službena, društvena i državna istina da se do nje došlo bez prisile?

NEDIMOVIĆ: Nisam uvjerena da bih se složila s tom definicijom odnosa službene istine i pomirenja. Štaviše, sve što sam do sada čitala o istini i pomirenju u tzv. duboko podijeljenim društvima (sasvim neadekvatan ali ipak uvriježen naziv) sugeriše da uvođenje bilo kakvog pojednostavljenog uslovljavanja ili automatskog kauzaliteta u tu vezu sugeriše nerazumijevanje i jednog i drugog. Dalje, pomirenje je problematičan pojam i ne bismo ga vjerovatno ni smjeli koristiti a da odmah ne objasnimo imamo li u vidu minimalističku koncepciju ili onu bogatiju. Službena istina nije ništa manje problematična - zvuči gotovo monumentalno, a istorija “službenih istina” je većim dijelom istorija prećutanih ili utišanih glasova. Dakle, ja bih rekla da sama koncepcija službene istine podrazumijeva prisilu ili bar dominaciju neke vrste. Smatram da je cjelokupni pojmovni instrumentarij kojim raspolažemo u sferi istorijske istine, odnosa s prošlošću, sjećanja i sl. potpuno neadekvatan i zapravo je direktan produkt pojednostavljenog poimanja istoričnosti ne kao načina egzistiranja društva već kao nekakvog definitivnog dolaska do istine i jednokratnog suočenja s prošlošću koja potom ostaje da postoji u neizmijenjenom obliku, a mi je po potrebi posjećujemo.

FMA: Pitam to zbog jedne od suštinskih podjela ovdašnjih političkih percepcija, one s obzirom na rat koji je izazvao apsolutni razdor bh. društva po svim šavovima. Radi se o tome da li je ovdje bila agresija ili građanski rat. Postoje činjenice koje govore i u korist jednog i u korist drugog ali su s obzirom odakle se na tu stvar gleda jedne ili druge politički apsolutno nepoželjne pa i zabranjene. Kao najveći čuvari zabrane kontaminiranja vlastitog etničkog prostora od činjenica koje dominantnoj političkoj koncepciji ne odgovaraju javljaju se i tzv. obični ljudi. Čuvari svojih partikularnih istina čini se da imaju toliko jaku vjeru u te istine da ih podižu na nivo univerzalija. Ne znači li ovdje raditi na službenoj istini rušiti svjetove koji egzistiraju, računamo li i pripremni period za ratove, nešto više od trećine prosječnog ljudskog vijeka?

NEDIMOVIĆ: Mislim da mi zapravo uopšte nemamo predstavu kakav je odnos tih tzv. običnih ljudi s prošlošću u svakodnevnom životu. Moj dojam, koji zaista nije ništa više od toga - otisak (nesistematično) zapaženog, jest da je integriranje prošlosti u svakodnevni život daleko složenije i višeznačnije nego pretpostavljamo i da nikakvih formiranih svjetova tu nema. Taj odnos je određen situacijski, dakle kontekstom bar onoliko koliko i dominantnim političkim opcijama. Stoga smatram da bi za nas kao društvo od ključnog značaja bilo da se izmjestimo iz polja stavova i predubjeđenja, iz rasprava koje to nisu jer se u njima samo sudaraju monolozi, te da napustimo pretpostavku da je traganje za istinom nekakvo unaprijed programirano, pravolinijsko kretanje do definitivnoutvrdljive ciljne tačke. Šta je alternativa? Alternativa je kontinuirano graditi odnos s prošlošću pristupajući joj eksplanatorno ali i narativno, interpretativno ali i kritički, i ne očekivati da će se taj proces ikad okončati.

FMA: Postoji li po vama ovdje nedostatak na polju istraživanja porodičnih naracija i kakva je njihova uloga u procesu nalaženja načina za pomirenje? Kad se uzme u obzir posljednji rat, da li su one bile bolje korištene u pripremu rata ili u njegovo sprečavanje? Sve te priče o ubijanim precima, rodbini, o vjekovnim neprijateljima koje se prenose s koljena na koljeno... Da li i u kojoj mjeri potcjenjujemo njihov značaj?

NEDIMOVIĆ: Ja bih se usudila tvrditi da mi ovdje potcjenjujemo značaj naracija uopšte. Mislim da bi jedan od bitnih koraka u istraživanju naše prošlosti i konverziranju s njom morao biti zaokret ka istraživanju svakodnevnog i pojedinačnog, van apriorno određenog značaja bilo kakvih naracija. To bi nam moglo pomoći i da steknemo uvid u načine korištenja naracija u svakodnevnom životu, ali i da počnemo razmišljati o prošlosti kao potencijalnom resursu, ne samo sredstvu manipulacije.

FMA: Vratimo se još malo povodu našeg razgovora, to  je Vaš kurs na PJMA. Kakva su Vaša iskustva inače s mirovnim obrazovanjem? Znamo da ga, kad je formalno obrazovanje u pitanju, gotovo i nema. Međutim, stavka koja bi morala određivati formalno obrazovanje jest ta da je ono u službi mira. Da li je to slučaj kod nas?

NEDIMOVIĆ: Iako duboko poštujem obrazovanje, da ne kažem - strahopoštujem, svjesna sam da nikako ne bismo smjeli zaboraviti korijene obrazovnih programa u modernim državama, pa i ovdje. Formalno masovno obrazovanje nije zamišljeno kao obrazovanje u službi mira ili kreativne individue ili znanja, već u službi države. Trebalo je stvoriti upotrebljivog građanina. Nisam sigurna da li se u  našim diskusijama o reformi obrazovanja o tome ikada raspravlja na pravi način jer, koliko god koncept obrazovanja u službi države strašno zvučao i značio, čak i takvo obrazovanje ostavlja više prostora za razvoj intelektualnog bića no ga mi zaposjedamo ovdašnjim programima. Objašnjenje je vrlo jednostavno - ako su kontradiktorni principi na kojima država počiva, ne možete biti sigurni ni kakvog biste to građanina htjeli. Prostor je stoga otvoren za raznorazne druge opcije, npr. etnonacionalne ili vjerske ili koje već i obrazovanje postaje oruđe za njih, a ne za državu. Za mirovno obrazovanje tu mjesta može biti tek onda kad ili društvo ili država ili i jedno i drugo odluče usvojiti principe na kojima ono počiva. Do tada, ako to tada ikad osvane, mirovno obrazovanje će postojati na nivou incidenta.

FMA: Ne možemo ovom prilikom da se ne osvrnemo i na Vaš rad u Pulsu demokratije. Dodirna tačka Vašeg pristupa Pulsu i kursu na PJMA jest Vaš odnos spram pisanja.  Pisanje nije samo proces diseminacije vlastitih stavova, znanja, ubjeđenja, vjerovanja već i spoznajni i trebalo bi biti interaktivni. Kad bi se javnom istupanju, ne samo pisanom, uistinu pristupalo tako u nekoj većoj mjeri, kakve bi to benefite društvu moglo donijeti?

NEDIMOVIĆ: Za početak, vrlo skromne, a to je i jedan od skrivenih ciljeva samog Pulsa - smanjenje količine gluposti u javnoj sferi. U pitanju je čista kontrola štete, na nekakve pozitivno formulisane ciljeve se ne usuđujem ni pomisliti. Čini mi se da jednostavno ne možemo nekažnjeno nastaviti produkovati sadržaje nesuvisle i nerazumljive a da se sam jezik na kraju ne sunovrati u vlastitu suprotnost, tj. da ne postane privatizovan, pa tako besmislen i nepotreban. Puls je u tom smislu očajnički pokušaj da se ljudi, konkretno - mladi autori i autorice, mahom iz studentske populacije, natjeraju da čitaju vlastite tekstove kao posvećeni, misleći, kritički neumrtvljeni čitaoci i da pisanje shvate kao proces konverziranja, s drugim autorima, s drugim gledištima i, na koncu, sa samim sobom.


Eseji

Videozapisi

Ubleha za idiote

  • Implementacija

    Implementacija: Riječ u BH ušla u modu s ratom. Na engleskom implement znači izvršiti, obaviti, ili usaditi, no ne preporučuje se uporaba domaćih adekvata jer se na taj način gubi mistična aura projekta (v.). Engleska riječ implement potječe od latinskog implere, što prvotno znači NAPUNITI, ISPUNITI, pa i NAPRAVITI ŽENU TRUDNOM. Dakle, kod implementacije se radi o seksu ili, narodski rečeno karanju, no to je najčešće samo virtualno, pri čemu ili ne postoji odnos a postoje općenici i općenice, ili pak samo postoji tzv. aktivni općenik/općenica dok pasivni (tehnički termin "donji"; cf. KORISNIK) uopće ne postoji, ili postoji ali ne primjećuje da učestvuje u implementaciji. Implementacija je inače najveći izazov za Ublehu (v.), no najbolja zaštita od te opasnosti jest izvješće (v.), ili, još bolje, statusno izvješće (v.).     Korišten sa odobrenjem iz Ubleha za idiote od Nebojše Šavija-Valha i Ranka Milanović-Blank, ALBUM br. 20, 2004, Sarajevo.