INTERVJU

Nasilje nije ono najgore

S ciljem bolje i šire prezentacije voditelja kurseva na ovogodišnjoj Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji, što bolje i šire prezentacije problematike kojom će se polaznici kurseva baviti te, u konačnici, što je moguće većeg plasiranja diskursa izgradnje mira u javni prostor pokrenuli smo seriju intervjua s voditeljima naših kurseva. Ovaj put, cijenjeni posjetitelji naše stranice, dajemo vam na uvid paralelni intervju s Vlastom Jalušič i Tončijem Kuzmanićem, voditeljima kursa Politika, moć i nejednakost

Razgovarao: Amer Tikveša

FMA: Ove godine treći put ste voditelji kursa na Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji. Kakva su prethodna iskustva i kakva su očekivanja od ovogodišnje PJMA?

JALUŠIČ: Iskustva su odlična. Kao prvo, jer ja i Tonči radimo kao tim dvoje predavača i možemo se jako dobro dopunjavati, to znači da možemo izvoditi nastavu koja je zapravo dijalog, i to dijalog između nas dvoje a i između nas i polaznika i polaznica. Tako u punom smislu prakticiramo pluralnost i stvaramo prostor gdje je moguće kolektivno mišljenje.

vlasta jalusic mirovnaMi smo zajedno predavali i prije ali Mirovna akademija nam je pružala mogućnost da postavimo nešto novo i drugačije što bi se moglo nazvati kao poseban pristup: to znači da sa polaznicima uspostavimo poseban zajednički prostor za kolektivan proces u kojemu u toku akademija pređemo određeni put koji kako polaznike/ce tako i nas na neki način mijenja. Tako da smo od samog početka imali jako pozitivno iskustvo a i odazive. Jako važno pri tome je uvijek bilo da smo se jako koncentrirali na razumijevanje pojmova i procesa – a osnova tome je jako pažljivo čitanje nekih osnovnih tekstova što tek otvori mogućnost za zajednicu mišljenja.

Mi smo do sada nudili kurs o kolektivnom nasilju odnosno procesima razumijevanja kolektivnog nasilja a ove godine smo išli na drugu temu. Uz to je jako važno da su polaznici i polaznice izvanredno osobno motivirani – mi s ljudima koji su dolazili tu imamo još uvijek jako srdačne kontakte, neki su i formalno postali naši studenti, a neki tvrde da im je kurs promijenio životni put, što nije mala stvar.

KUZMANIĆ: Moja iskustva su izuzetno pozitivna i to posebno u smislu polaznika/ca koji sa nekim izuzetnim zanimanjem, sa motivacijom koja meni nije znana u Sloveniji pokušavaju misliti ono što je najteže za misliti. Prve godine kad smo radili taj naš tečaj stvar je bila koncentrirana oko ratova, nasilja, ukratko, meni koji dolazim iz Slovenije, inače sam Dalmatinac, to je bilo nešto novo, zato jer populacija ovdje glumi nekakvu evropsku pozu u smislu „ono što se dogodilo na divljem Balkanu nas ne zanima" i taj neki uzvišeni položaj koji je u Sloveniji uobičajen, to je zapravo položaj hipokrizije, čega nije bilo u Sarajevu kod polaznika/ca iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Kosova i tako dalje i to je bilo izuzetno iskustvo koje je za mene motivirajuće i dalo mi je neku posebnu snagu zato da kažem hvala bogovima i boginjama, ipak postoje još uvijek normalni ljudi koji brinu za svijet i za ono što bi moglo doći iza njih i koji ne razmišljaju na ovaj hipokrizijski način Zapadnjaka koji žive neke svoje zajednice, zadnje živote i gledaju samo svoje guzice. Dakle, vrlo pozitivni utisci su moji o tom početku, odnosno te prve dvije godine.

A što očekujem?! Očekujem da će se ta stvar nastaviti, da ti rezervoari motivacije mladih ljudi nisu iscrpljeni s tim da ćemo pokušati ove godine stvar s rata i nasilja presumjeriti prema nekoliko općijih i za današnje vrijeme opasnijih pitanja, kao što su pitanja moći, kao što je pitanje revolucija, pitanje država i kao što je pitanje nečega što treba nazvati konačna kriza zapadnog svijeta.

FMA: PJMA spada u neformalni vid obrazovanja. Da li je izgradnja mira osuđena ne „neformalnost" te da li bi i koliko bila društveno korisnija i progresivnija kada bi se više uključila u formalne obrazovne procese?

JALUŠIČ: Ja mislim da je PJMA jedinstvena najprije po svojoj lokaciji a uz to po tome što sakuplja ljude koji imaju jako važno iskustvo: ne samo rata i poslijeratnih procesa i rasprava te aktivizma u smislu angažmana protiv rata i procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću. Radi se o tome da su pored toga što takvo iskustvo pruža iznimnu mogućnost za promišljanje procesa koji su doveli do kolektivnog nasilja po mom mišljenju jugoslovenski ratovi - pored događaja u središnoj Africi - oni bitni događaji koji nam otvaraju put ka promišljanju nove forme vladavine sa kojom se susrećemo uoči propadanja dosadašnjeg najvećeg garanta jednakosti i prava, države – koja može ako je shvaćena kao puki aparat vlasti funkcionirati i u suprotnom smjeru, naime može postati najveći kršitelj prava i jednakosti.

Ljudi koji su stvorili PJMA su po meni shvatili da se radi o takvom mjestu i trenutku i to im je omogućilo stvoriti tako vanrednu školu mira – gdje mogu ljudi stati i u nekom smislu bez presija promišljati, reflektirati o onome „što se nama zapravo dogodilo" i koju odgovornost za prošlost i budućnost kao pojedinci i kolektivi na ovim prostorima to mi zapravo nosimo.

KUZMANIĆ: Ono što je za mene bitno je otprilike ovo: kada govorimo o toj krizi, jedna od centralnih karakteristika te krize je kriza obrazovanja. Na koljenima danas stoje osnovna škola, srednja škola, fakulteti i možda čak posebice svi oblici postdiplomskih studija. Stvar je povezana s općom krizom uključujući i krizu svih institucija među kojima je sistematika obrazovanja ona koja je problematična. U tom kontekstu bih rekao ovako: što se tiče govora, recimo, o pedagoškom radu sa problemom nasilja, mislim da bi to trebalo uvesti u osnovne škole, tamo negdje iza četvrtog razreda. Kasnije bih bio skeptičan. Možda bi se još o tome moglo govoriti u srednjoj školi. O tome treba govoriti mladim ljudima, njima otvoriti ta pitanja, i uvijek poći od nasilja u porodici a ne obrnuto.

tonci kuzmanic mirovna

Ako mislite na uključenje Mirovne akademije u neki postdiplomski studij, onda sam protiv toga. Kad formaliziraš taj studij, ti mu oduzmeš onaj osnovni naboj, a to je naboj alternativnosti. Mirovne studije se nikad ne odnose samo na nasilje i nikad se ne odnose samo na rat, nego uvijek govore o nekim institucijama, o problematičnosti univerziteta, o problematičnosti sistema školovanja, itd. Dakle, u tom smislu bih ja imao jedno shizofreno stajalište da bih rekao da – u niže stepene obrazovanja, ne – u više stepene obrazovanja. Mislim da to mora ostati izvaninstitucionalno i da je to ono što daje moć tim načinima obrazovanja i razmišljanja i bojim se da bi institucionalizacija ubila te potencijale

FMA: Tema kursa koji ćete voditi je Politika, moć i nejednakosti. Problematizirat ćete pitanje da li je nasilje ono najgore što nam se može dogoditi. Predlažem da s problematizacijom, ukratko, počnemo sada. Da li je?

JALUŠIČ: Nasilje je tek rezultat, ono je odsutnost moći i znak da je političko djelovanje otkazalo. Nasilje može biti i kontranasilje. Ja sam o tome pisala u svojoj knjizi Zlo nemišljenja gdje sam sa oslanjanjem na misao Hannah Arendt i analizu nekih problema u vezi sa nasiljem, vlašću, rasizmom i pitanjima totalitarizma pokazala da se u naše doba radi o onome što sam nagovijestila prije – o novoj formi vlasti koja postaje globalna i koja zapravo ne treba neposredno nasilne procedure da bi se mogla vršiti. Nagovještaji takve forme vlasti su tzv. totalitarni sistemi gdje nasilje nije suština problema.

O posttotalitarnoj formi vlasti kao posebnom sistemu je pored Hannah Arendt pisao i Vaclav Havel još kao disident, i njegov tekst Moć nemoćnih ćemo čitati ove godine – on taj sistem nije ograničio na nacizam ili staljinizam već govori o širem fenomenu koji zahvaća zapadna društva. Put ka toj formi vlasti je u biti nepoštivanje temeljne ljudske jednakosti i tzv. „prava imati prava" (Hegel). Nejednakosti, pogotovo ako zahvate cijele grupe, dovode do toga osjećaja nepravde koji se kolektivno može perpetuirati stoljećima i stvara tzv. reaktivne grupe koje se organiziraju na toj osnovi – kao identiteti koji mogu postati „ubilački" kao što ih zove Amin Maloof.

Mislim da trebamo biti vrlo pažljivi glede osuđivanja nasilja uopće kao nečega što je najgore zlo. O tome puno znaju oni koji su proživjeli najstrašnije eksperimente zadnjeg stoljeća.

KUZMANIĆ: Problem nasilja je prilično zapletena stvar, posebice u tom smislu što smo mi obrazovani, što smo mi socijalizirani na prilično pogrešne načine koji se uglavnom vežu na neke religiozne i postreligiozne sisteme unutar kojih jedne stvari vidimo a za druge smo potpuno slijepi. Taj sistem obrazovanja koji imamo napravi nam u glavi nešto takvo da jedno vidimo a drugo apsolutno ne vidimo. Ono što vidimo je nasilje pri čemu ga vidimo kao fizičko nasilje. Mi kao djeca postmoderne živimo na zapadu, pogotovo u nekim društvima koja brojne stvari više ne rješavaju na načine fizičkog nasilja nego na načine drugih formi nasilja koji su puno opasniji i puno gori, koji nam djeluju iza leđa i koje, nažalost, ne možemo vidjeti, misliti, tematizirati te ih uopće ne možemo blokirati.

U tom smislu bi se dalo na vaše pitanje odgovoriti: da, puno, puno gore nam se stvari mogu dogoditi nego što je fizičko nasilje i točno to što je više nego fizičko nasilje nam se upravo i događa. Ključna točka gdje se to pitanje može otvarati kao problem je pitanje jednakosti. Dakle, mi živimo u društvima u kojima je samorazumljivo da ljudi nisu jednaki i unutar tog konteksta striktno osuđujemo samo fizičke oblike nasilja. E, sad ono što treba otvoriti je sasvim novi kontinent koji ide preko fizičkog nasilja i koji je ugrađen u samim temeljima zapada, u samim temeljima društava u kojima živimo a to je problem nejednakosti.

FMA: Šta je nenasilje i šta bi trebalo biti: dogma ili taktika, kako je pitanje 1961. formulisao Peter Sedgwick?

JALUŠIČ: Sedgwick je bio toga svjestan, kada je polemizirao kako sa anarho-pacifistima tako i sa njihovim protivnicima. Jako je važno to što je rekao da bi trebali nepacifistički demonstranti sjesti skupa sa pacifistima i ustanoviti da mogu oni sami imati dosta manje nasilnu argumentaciju od samih anarho-pacifista.

Nenasilje, ponavljam, nije suprotnost nasilja. Nasilje je instrumentalno – to je njegova bit – ono je uvijek sredstvo koje treba opravdanje, i nikada ne može biti legitimno po sebi. Nasuprot nasilja je politika, političko djelovanje i moć, a one ne trebaju opravdavanja već legitimnost. Samo nenasilje, pogotovo kada znači izmicanje djelovanju i neaktivnost, može biti vrlo nemoćno a ponekad – kada bi trebalo zaustaviti neke procese (koji mogu biti bilo nasilni bilo nenasilni i koji potpuno devastiraju bilo kakvu mogućnost za buduću političku zajedničku egzistenciju nekih grupa ili čak vode ka njihovom uništenju) čak i sudbonosno. To je pokazao i slučaj bivše Jugoslavije – i Bosne posebno. To može naravno i biti drugačije ako se radi o „aktivnoj pasivnosti", ali o tome ne možemo raspravljati generalizirano, već povodom konkretnih situacija.

KUZMANIĆ: Mi Zapadnjaci smo prilično udobno naseljeni u distinkciju nasilje – nenasilje i onda nasilje vidimo kao nešto aktivno a nenasilje kao nešto pasivno. Kad ja i Vlasta govorimo o nenasilju, onda mi ne govorimo ni o kakvoj pasivnosti, ni o kakvom nedjelovanju, upravo suprotno, mi govorimo o političkom djelovanju. Problem je u tome da zapadni diskursi, svi po redu, i tu nema iznimke, to je pokazala Hanah Arendt jako jasno, bilo kakvo govorenje o politici i samo pominjanje riječi politika, vezuju uz nasilje.

Dakle, riječi politika i političko djelovanje znače nešto nasilno zato što su sve revolucije bile nasilne itd. Treba izaći iz tog tipa diskursa i reći da je političko djelovanje političko samo do onog momenta dokle je nenasilno, a to da je nenasilno ne znači da je pasivno i da je nedjelovanje. Između toga stoji još jedna dublja razlika a to je razlika između rada i između djelovanja. Razlika između onoga što je poiesis i ponos i onoga što je praxis, to razlikovanje je ono koje nam omogućava da kažemo otprilike te rečenice koje su ugrubo rečene: prva je ta da nenasilje nije nikakva pasivnost, nikakvo čekanje, nego otvaranje mogućnosti nenasilnog djelovanja, mijenjanja, oblikovanja, blokiranja... jer u trenutkku kad se prepustimo logici sile, logika sile je ono što stoji iza nasilja, onda nismo više u političkom djelovanju nego smo u nečemu što je poiesis, što je rad, ili što je zlo. Pitanje rada, pitanje nasilja, nije nešto što bi se moglo na bilo koji način tako jednostavno izjednačavati ili distingvirati. Radi se o jako zapletenoj stvari a najviše je problematično to što mi moramo na neki način izaći iz uobičajenih zapadnih načina razumijevanja te problematike.

Jedna od mogućnosti je ono što je radio, na nivou primjera dakako, Gandi, a unutar zapadnih teorija, među kojima ste neke i vi pominjali, zapravo tu nema pravog izlaza. Mi se zapravo nalazimo u dobu, u epohi, kada ćemo morati pokazati da postoje i drugi putevi. Na nivou trenutnog događanja je, recimo, revolucija u Egiptu, na trgu Tahrir jasno pokazalo da je ono što je političko jako produktivno upravo nenasilno političko djelovanje. Ono što se dogodilo na Tahriru je zapravo dokaz da teorija Hane Arendt jako dobro funkcionira

FMA: Nasilna (re)akcija, govorim iz konteksta kojeg poznajem, to je bh. pa i ex-yu kontekst, u javnom mišljenju djeluje razumljivija od nenasilne. Nenasilje je ono u vezi s čim se pokreću razni edukacijski programi, treninzi i sl. U tom smislu o nasilju bi njegov pobornik mogao reći da je ono oprirodnjen, instinktivan proces, dok pobornik nenasilnog djelovanja to za proces koji promovira teško da može reći. To je ono što se uči. Je li ta teza po vama ispravna i kako je komentirate?

JALUŠIČ: Mislim da ništa nije prirodno u nasilju, ni u nenasilju. Nasilna re-akcija je nešto spontano, ali to ne znači „prirodno" u smislu biologije. Mislim da je problem s edukacijom o „nenasilju" da se kod govorenja o tematici „nenasilja" zapravo radi o reaktivnom konceptu (reakcija na nasilje), koje aludira na neaktivnost – a da bi se odgoj za mir i nenasilje zapravo trebao zvati edukacija za politiku i političko djelovanje - aktivnost. Razlozi su po meni dublji i trebalo bi ih staviti u samu zapadnu tradiciju razumijevanja politike kao manifestacije volje pojedinaca i grupa a ne kao zajedničkog djelovanja. Ali tu nemamo dovoljno mjesta za razradu tog pitanja.

KUZMANIĆ: Pokušat ću to odgovoriti na jedan neobičan način uz pomoć čovjeka kojeg vrlo cijenim, to je Ludwig Witgenstein. Te naše zapadnjačke jezikovne igre se najčešće utemeljuju upravo u prirodi. Ta naša konstrukcija prirode je tako strašna da je to jedan od glavnih problema s kojim imamo posla. Uz sve ono, kad nemamo više dobrih argumenata, uvijek u pomoć na ovaj ili onaj način, kao zeca iz čarobnjakovog šešira povučemo prirodu i kažemo „to je prirodno!" i onda bi se moralo činiti da tamo više nema nikakve argumentacije. Međutim, to jednostavno ne drži vodu.

Kad bi bilo, pokušat ću na osnovu jednog hipotetičkog izvođenja reći, kad bi to bilo tako da je rat, da je nasilje nešto što je prirodno, onda bi nam ti koji takve stvari govore morali reći kada je bio zadnji rat između slonova i lavova? Kad govorimo o ratu, ne možemo govoriti o prirodi, moramo govoriti o čovjeku. E, sad, ako ćemo se vrtiti oko čovjeka i reći da je on prirodno biće, vjerovatno možemo odgovoriti samo to: da, u jednom dijelu je prirodno biće! U kojem dijelu? U tome da se rodi i da umre. Po nečemu drugom, vjerovatno ne. Dakle, argument prirode tu jednostavno ne stoji i u tom smislu mislim da ga nije problematično odbaciti.

S druge strane, nenasilje je nešto što se unutar čovjekovog postojanja veže na obrazovanje. Međutim, to ne znači da i druge životinje nemaju procese obrazovanja u kojima se isto tako vrte oko problema nenasilnosti. Bilo koja životinja koja živi u nekom zajedništvu mora naučiti svoje mlade kako se to živi u zajedništvu. Kad govorimo o obrazovanju na ljudskoj strani, nikako ne bih rekao da je to samo ljudska karakteristika. Pitanje socijalizacije je ono što jest ljudska karakteristika, ali je onda ono što je jako važno razumjeti kod problema nasilja da je nasilje ono što je ljudska i samo ljudska karakteristika.

Ne može se na isti način govoriti o ljudskom nasilju kao što je recimo nasilje lava nad antilopom. Nasilje lava nad antilopom nije ono što je nasilje, radi se o drugim stvarima. Kad čovjek ide u procedure nasilja, onda on ne ubija, ako govorimo o nasilju kao ubijanju, nekog drugog čovjeka zato da bi ga, recimo, pojeo. Čovjek ima tu dimenziju, i ta dimenzija je ono gdje prava debata počne, da čovjek najčešće ubija iz užitka, iz zadovoljstva, to je ona točka koju niti jedna druga životinja nema, ne poznaje ju. Dakle, kad taj problem pokušavamo riješiti, to nikako ne možemo na osnovu razlikovanja između prirodnog i neprirodnog.

FMA: Perspektivu iz prethodnog pitanja možemo i obrnuti samo ne kroz opoziciju nasilje – nenasilje, već kroz opoziciju rat – mir. Dok je svakom manje-više jasno da je rat nešto na čemu se radi, što se priprema, što je skupo, iziskuje sredstva, što se organizuje, dotle je mir nešto što se kao podrazumijeva, neko „prirodno", „normalno", „redovno" stanje a rat vanredno. Najbolje se to očituje kroz laičku recepciju sintagme „izgradnja mira" gdje se, gotovo obavezno, pita „šta je to?" Kako to komentirate?

JALUŠIČ: Da, šta je to mir? Mir je odsutnost rata, on je absolut, on se ne može pozitivirati u smislu opisivanja i analiziranja itd. On se manifestira kao jednostavna tautologija. Mir je kad je mir i kad nema rata. U tome smislu je mir „prazan" koncept i nemate što staviti u njega – zato ga, ako želimo stvarno trajni mir, uvijek treba vezati na političko djelovanje i pitanje moći i demokracije. Mir nije i ne može biti politički koncept po sebi. On predstavlja vrijednost za generacije koje su iskusile rat. U područjima bivše Jugoslavije su te nedavne ratove vodile generacije koje nisu imale prethodno iskustvo rata, koje su rat zamišljale kao Rambo iskustvo, ja sam razgovarala sa više veterana koji su ušli u rat kao TV generacija. Oni tek sada znaju istinsku vrijednost mira kao odsustva rata.

KUZMANIĆ: Ja mislim da to nije suprotno nego da je to neka druga jezička igra. Što se tiče rata i mira mislim da je to dobra ideja, da bi to trebalo govoriti, to je zapravo to da kod ratova se radi o izgradnji, planiranju, itd. međutim, to su već stoljeća s kojima imamo posla, procedura amnezije ili zaborava. Ja ću samo jednu prigodu spomenuti da bi bilo jasno šta ovdje mislim: nekada, prije tristo godina, se jasno reklo da je neko ministarstvo, ministarstvo za rat. U nekim državama od apsolutne monarhije do zapadne Evrope se znalo da je neki ministar, ministar za rat, tako se znalo u Grčkoj, tako se znalo u Rimu, međutim od Francuske revolucije pa ovamo se sve intenzivnije govor o ratu na način jasno planiranopg djelovanja tih i tih ministarstava u smjeru rata počelo govoriti o ministarstvima za mir. To je ono što mi moramo otvoriti, to je ono čime se Orwell bavi i mnogi ljudi koji se bave takvim tipom tematizacije i u tom smisllu mislim da bi trebalo stvar otvoriti, to je jedno.

Drugo, mislim da je pitanje normalnosti mira fikcija. Mislim da je to prije svega teološka fikcija za koju znamo povijesno gledano da ima korijene u kršćanstvu i da je to ono što danas bez bilo kakvih mogućnosti da napravimo grešku možemo nazvati ideologijom. To govorenje o miru, a istovremeno neprestano pripremanje za rat je ono što mi moramo nekako osvijetliti, dovesti do svijesti u tom smislu da pitanje mira nije nikakva normalnost, nego da je sa stanovišta bilo kakve vlade zapravo pitanje rata nešto što je normalnost i mir je zapravo nešto što je nenormalno. Taj okret, ukoliko bi bio samo takav, samo zrcalni preokret, ne bi bio dovoljan, potrebno je upozoriti na još jednu stvar a to se otprilike može ovako reći: kad mi danas govorimo o ratovima, onda obično padnemo na finte oznaka ratova: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, frontalne borbe i slične opasne stvari, ali danas su to priče za malu djecu.

Naime, rat u Bosni, ja ga naime ne označavam kao rat, ja ono što se dogodilo u Bosni označavam kao više od rata i govorim o radikalnom zlu, dakle, ono što se dogodilo u Bosni nas je upozorilo otprilike na to da mi više nemamo posla sa vojskama, da mi više nemamo posla sa frontovima, nego da mi imamo posla sa nečim što je puno gore od bilo kojeg frontalnog rata gdje se zna ko ima koju uniformu, ko je na jednoj a ko na drugoj strani, itd. Ukratko, ako pojednostavimo, rat više nije odnos između dviju država, nego moguće je između jedne države i nečega što je nedržava ili čak, i to je ono što je najopasnije, to je ono što mislim da mi moramo danas misliti, da je rat pitanje društvenoga, da se dva društva ili čak dvije zajednice međusobno udare. Ti ne nastupaš kao vojnik jedne strane protiv vojnika druge strane, nego je svaki pripadnik druge zajednice tvoj neprijatelj. U tom smislu sam ja zagovornik pozicije da mi više nismo u ratu. Ono što se dogodilo u Bosni je nešto puno gore od rata i misliti ono što se dogodilo u Bosni nije moguće uz pomoć kategorije rat i nije moguće uz pomoć razlikovanja rata i mira.

FMA: U naslovnoj sintagmi kursa koji ćete voditi: Politika, moć i nejednakost, barem kad se gledaju savremena društvena kretanja, odnosno ono što od njih do nas stiže posredovano različitim komunikacijskim kanalima, naslućuje se prisustvo i četvrte imenice koja kao da generira spomenute tri. To je kapital. U kojoj mjeri i na koji način je on podrazumijevan u naslovnoj sintagmi vašeg kursa?

JALUŠIČ: Nećemo se posebno baviti tim pitanjem - ići ćemo u drugom smjeru. Čak mislimo – a o tome je više od mene pisao i govorio Tonči Kuzmanić – da se nalazimo u post-kapitalističkom društvu gdje više nema kapitalskog odnosa radnik-kapital – čak suprotno, pošto ga nema, onda se radnici bore za njega – za to da bi bili u radnom odnosu, da bi bili prisutni na tzv. „tržištu rada", jer rada u smislu kapitalskog odnosa za radnike nema. Postoje predkapitalski odnosi (u nekim „trećim" zemljama ili segmentima) i postkapitalski – menadžersko društvo, novi sistem vladavine u svijetu koji step by step nadvlađuje sistem država i kapitala. Ako samo pomenem: danas se ljevica bori za dostup ljudi do „tržišta rada" – nije li to da se treba za kapitalske odnose tek boriti jer ih nema?

KUZMANIĆ: Odgovor je ne. Ne stojim na poziciji da je tu kapital najveći problem. Stvar je puno kompliciranija. Bilo bi jako lijepo kad bi se to moglo uz pomoć kategorije kapitala riješiti. Ne radi se o kapitalu i ne radi se o kapitalizmu. Moja pozicija je, i to je ono na čemu sam radio intenzivno zadnjih osam godina i knjige su na tu temu objavljene, da onaj problem s kojim mi u tom nekom širem, globalnom okviru imamo danas posla više nije kapital i nije kapitalizam nego nešto što je postkapitalizam. Ja govorim o menadžerskoj revoluciji i bavim se postkapitalizmom. Centralna kategorija više nije kapital u tom smislu jer više nemamo posla s kapitalistima. Kapital ostaje, ali kao nešto što je finansijski kapital.

Mi nemamo posla danas sa sistemom kojeg vode kapitalisti, nego imamo posla sa sistemom kojeg vode menadžeri. Ključna razlika između toga je što je kapitalisti u interesu profita i njegovog privatnog kapitala da što više ljudi zaposli, menadžeru je u interesu privatnog dobitka da što više ljudi otpusti. U kapitalizmu su ljudi potrebni. Kapitalizam kao i socijalizam, kao djeca industrijeske dobi, rade na tome da im je potrebno što više ljudi, radne snage. Za psotkapitalizam je karakteristično prije svega to da enormne količine ljudi, posebice radne snage postanu suvišne, to je jedna stvar i još samo jedna pa da razumijete zbog čega sam rekao da se ne radi o kapitalu, zato jer govorenje o kapitalu obično vuče na kapitaliste, stvar je da kod kapitalista, u uslovima kapitalizma, imamo situacije u kojima kapitalist sa svojim privatnim kapitalom vodi produkcijski proces.

U postkapitalizmu imamo posla s menadžerom koji produkcijske procese vodi sa javnim a ne svojim privatnim kapitalom. Kapitalist je odgovorna institucija, u smislu da je barem odgovoran za svoju privatnu svojinu, a menadžer je neodgovoran zato jer ima psola s našim javnim, općim sredstvima. Dakle, to čime se ja bavim i zašto je moj odgovor bio „ne" kada ste pomenuli riječ kapital, poenta je u tome što bilo lijepo kada bi bilo tako jednostavno, međutim, puno, puno gore je nego što se čini na prvi pogled i ukoliko upotrebljavamo riječ kapital nekritično i ne da bismo promislili, mi odmah povučemo u igru kategoriju kapitalist i tada smo izgubljeni jer ne možemo razumjeti ništa od onoga što se danas događa. I samo još jedna takva sitnica da bi možda razumjeli u kom smjeru vodim, za kapitalizam i za socijalizam kao za djecu industrijske dobi je karakteristično prije svega to da na neki način pokušavaju organizirati nešto takvo kao što je društvo, kao što je tehnički život i kao što je nešto podnošljivo, a industrija više ne postoji, ne govori se danas slučajno o finansijskoj industriji.

Najteža točka pri analizi onoga što se trenutno događa je upravo to: šta nam zapravo govori sintagma finansijska industrija u uslovima kada industrije na Zapadu više nema. Dakle, imamo puno tih problema kojima se ljudi uopšte ne bave, uzmu zdravo za gotovo kapital i kapitalizam i onda lupaju, a ja mislim, pogotovo nakon osam godina intenzivnog rada na tim problemima, da je tu puno više i iza i ispod nego što se čini na prvi pogled. Promjene koje živimo su strašne i nije to baš moguće reducirati na jednostavne kategorije.

FMA: Čini se da riječi kapital, klasa, buržoazija, revolucija... nakon što su gotovo dvadeset godina bile protjerane iz javnog prostora, opet ga okupiraju. Koliko diskurs današnje ljevice možemo shvatiti kao nov i kao rješenje? Pritom više mislim na intelektualnu ljevicu i ljevicu inicijativa nego na političku u smislu lijevo deklariranih političkih partija.

JALUŠIČ: Ukratko, mislim da su prve tri zastarjele i da više ne mogu opisati našu situaciju. One su imenice koje nas vode u zastiranje i nerazumijevanje današnjeg trenutka. A intelektualna ljevica koja tim pojmovima operira kao žetonima snosi odgovornost za to.

KUZMANIĆ: Nažalost, moj odgovor je katastrofalan, to je jedan dio problema koji ja imam u svojoj sredini, recimo u Sloveniji... Stvar je paradoksalna, sa desnicom, sa neoliberalnim i neokonzervativcima ti više nemaš šta pričati, to je stvar koja funkcionira kao automat, oni jednostavno ponavljaju stalno jedne iste riječi i rečenice. Jedino sa čim se možda može pokušati nešto razgovarati to je ljevica, međutim, problem ljevice je da je sastavni dio postojećeg problema, to nije alternativa i to nije odgovor nego je, nažalost, ljevica potpuno izgubljena i postala je sastaavni dio problema i to je tek i glavna stvar naše generacije. Mi nećemo smjeti imati posla samo sa desnicom, mi moramo imati snage za to da imamo posla sa desnicom i sa ljevicom istodobno, u tom smislu smo u jako zahtjevnom položaju.

Taj povratak diskursa iz '68 je zapravo znak nemišljenja, to je zapravo znak da zadnjih pedeset godina ljevica nije ništa promišljala ozbiljno i da je to zapravo jedan od razloga zbog kojih smo svi mi u krizi a ljevice zapravo više niti nema. Današnja ljevica samo ponavlja, kao automat, neke riječi koje su bile aktuelne prije pola stoljeća ili više, i u tom smislu je sastavni dio problema a ne odgovor.

FMA: Na fonu klasne nejednakosti da li je moguće govoriti o nenasilnom rješenju konflikta?

JALUŠIČ: Ako govorimo o konfliktima, da, moguće je. Ali mi u slučaju ratova u bivšoj Jugoslaviji nismo imali posla sa „konfliktima", već sa situacijama o kojima Tonči, recimo, govori kao o nečemu što je bilo „gore od rata".

KUZMANIĆ: Sad ste me bacili u Marxove jezičke igre. Sad ću ja braniti Marxa a mislim da je to moguće. Jedan tekst će sad biti objavljen u časopisu za kritiku znanosti gdje sam to pokušao reći. Naime, tu nema nikakve dvojbe, o tome što vi govorite, pitanje nejednakosti, to je izvan debate. Međutim, pitanje je šta se dogodi u trenutku kada kažemo da je to klasna nejednakost. Onako, iz prve rečeno i preko prsta to je Marxova pozicija, pozicija klasnih borbi itd. Mislim da stvari nisu tu tako jednostavne, u tom smislu mislim da Marx govori nešto drugo i nešto jače nego što je to.

Naime, postoje brojna njegova pisma uključujući i jedan od predgovora u kapitalu gdje on govori jako eksplicitno da klasne borbe uopće nisu njegova stvar, da to nije nešto što je on pronašao, da nije nešto na čemu je on radio, ali ono na čemu je radio je eksploatacija. Ono što ja sad hoću ovdje reći je otprilikeovo: jedan tip zaključaka izvlačimo ako interpretiramo Marxa kao da govori o klasnim borbama, drugi tip zaključaka izvlačimo ako Marxa interpretiramo kao onoga koji govorio eksploataciji, to dvoje nije jedno isto. Ako govorimo o klasnim borbama onda govorimo to što ste vi rekli, to uostalom govore i Marx i Engels više puta: jedna klasa se prije ili kasnije mora psotaviti nasilno u odnosu na drugu klasu.

Međutim, ono što nam se u tom slučaju dogodi, jer mi moramo paziti, nismo više u Marxovom vremenu, mi imamo iskustvo Oktobarske revolucije, mi imamo iskustva drugih revolucija, mi imamo iskustva staljinizma, svi ti su bili na raznim pozicijama postavljeni a govorilo se stalno o klasnim borbama, ono što je ovdje zaboravljeno je to da se radi o eksploataciji. Marx je bio ubijen u staljinizmu ne time da se u staljinizmu više nije govorilo o klasnim borbama, ne, u lenjinizmu, staljinizmu, maoizmu, hošiminizmu se u svim tim izmima se govorilo o klasnim borbama ali ono o čemu se tamo ne govori – o eksploataciji, e to je ta točka.

Dakle, ti si u Rusiji za vrijeme Staljina o klasnim borbama mogao govoriti koliko si htio, ali nisi smio govoriti o eksploataciji zato jer proleteri ne mogu sami sebe eksploatirati. To je ta točka gdje sam ja govorio da pokušavam braniti Marxa. Ono što je Marxova ključna tačka je eksploatacija i ukoliko ustrajemo na eksploataciji možemo braniti tu njegovu poziciju bez upotrebe klasnih borbi. Ukoliko ustrajemo na klasnim borbama izgubit ćemo eksploataciju, to drugo je iskustvo svih socijalizama. Dakle, naš problem je dosta kompliciran danas, mi moramo pokušati misliti to šta Marx govori, istovremeno ne zaboraviti tih zadnjih stotinjak godina socijalističkih revolucija koje su proizvele takve stvari na koje Marx ne bi mogao imati drugog odgovora nego bi se glasio – to je još uvijek eksploatacija.

Ukratko, nije svejedno da li govorimo iz pozicije eksploatacije ili iz pozicije klasne borbe. Što se sad vašeg pitanja u užem smislu tiče, da li treba očekivati neke klasne borbe, mislim da borbe treba očekivati, ali ja im ne bih dao oznaku klasne, ja ću im dati drugu oznaku a to je oznaka političke borbe. Mislim da je cijela jedna epoha društvenih borbi prilično pri kraju i da se otvara neka nova epoha, a to je epoha političkih borbi. Dakle, svi oni koji budu politički razmišljali o eksploataciji, bez obzira da li su bogati, siromašni, kapitalisti ili ne, ovi drugi će ići na drugu stranu bez obzira na to da li su bogati, kapitalisti ili slično.

U tom smislu ja mislim da imamo posla s novim diobama koje će se sve više vrtiti ne oko klasnih borbi nego oko eksploatacije i ja na taj način razumijem ono što se događa zadnjih desetljeća recimo u Africi, u Južnoj Americi, itd.

FMA: Da li je nejednakosti i diskriminaciju moguće i da li ih je korisno posmatrati kao identitarno razglobljene ili su nužno ispresijecane klasna s rodnom i rasnom, vjerska s etničkom i obratno: različite su mogućnosti presijecanja?

JALUŠIČ: Da, tako je. Na prvi pogled duboke etničke suprotnosti se pokazuju kao godinama socijalno stvorene razlike, koje postaju reaktivne – i djeluju intersekcionalno, to znači da djeluju takorekuć „in concert", u zboru. Recimo, kada neka grupa ljudi obavlja točno određene poslove i to postaje dio njihovog identiteta i vrednovanja njih i njihovih navika. O tome je već davno pisao Hechter – i pokazao kako to djeluje u migrantskim zajednicama. Danas imamo te situacije u svim zemljama, i one se opasno prikazuju kao rasni ili/i etnički identitet i na tom osnovu se stvaraju hijerarhije u društvima sa potencijalom nasilnih konflikta. Tako mogu recimo tzv. vidljive manjine (recimo Romi ili Afrikanci u EU državama) biti meta rasističkih napada ili čak i GLBT populacija može biti žrtva rasnih izgreda.

FMA: Vratimo se nakratko PJMA, prvenstveno zbog njenog naziva. Šta za vas znači pridjev „postjugoslovenski". Pitam to zbog prefiksa „post" kojeg često možemo čuti: „postsovjetske države, postsocijalističke i sl." Da li taj prefiks osnovu riječi koju određuje čini anahronom ili pak živom i na neki način sklopivom, obnovljivom? Da li ima realan konstruktivan potencijal?

JALUŠIČ: Taj post- može, dakako, biti anahronistički. Ja se puno puta sjetim vrlo duhovite scene iz romana istočnonjemačkog „postsocijalističkog" autora Thomasa Brussiga, Die Helden wie wir – Junaci kao mi, gdje pokušava u vrijeme socijalizma protagonist objasniti kolegama što su to „post-strukturalisti" (Poststrukturalisten) koje treba STASI, tajna policija, progoniti. I govori (na njemačkom), da se kod Poststrukturalisten radi o onima koji napadaju strukturu pošte u socijalizmu (Post na njemačkom znači poštu kako instituciju). Da budem ozbiljna, mislim da smo danas često u stvarnoj nemogućnosti definiranja pojmova koji pomažu razumjeti procese u kojima se nalazimo. Mi smo u određenoj „tranziciji" u sistemu koji još nema imena...

KUZMANIĆ: I ja isto tako prilično često upotreblljavam prefiks post, posebice u vezi s kapitalizmom, govorim i o postreligiji, postrevolucionarnosti, ali kako ja razumijem i gdje ja mislim da je finta sa post? Mislim da moramo biti jako skromni i priznati da prefiks post zapravo prije svega označava našu nesigurnost, našu nemogućnost i našu svijest o tome da ne znamo gdje smo. Mi nemamo imena za ono u čemu smo. Prefiks post je za mene vrhunski simbol, vrhunski simptom, koji nas upozorava na neki sasvim novi kvalitet gdje se pojavljuje naša skromnost jer mi nismo više u dobu znanosti gdje tako lijevom rukom dajemo imena nekim stvarima nego danas smo uz pomoć tog prefiksa post priznali da se čak i ne usuđujemo označavati stvari nego ih radikalno neutralno označavamo.

Bijele trake: Podržite roditelje ubijene prijedorske djece

jmstGrađanska inicijativa "Jer me se tiče" poziva građanke i građane da obilježe Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru, 31. 5. 2015. godine. Obilježavanje će se, kao i prošlih godina, odvijati šetnjom kroz glavnu gradsku ulicu, te postavljanjem ruža sa imenima ubijene djece, na glavnom prijedorskom trgu.

"Prije 23 godine prijedorski nesrbi su se morali 'označiti' bijelim trakama. Kao akt sjećanja i suosjećanja, mi ćemo 31. 5. oko ruke nositi bijele trake, koje nisu samo simbol sjećanja na progon, nego i znak trajne borbe protiv fašizma i diskriminacije na osnovu drugačijeg identiteta, te poricanja zločina", ističu u inicijativi "Jer me se tiče".

U inicijativi navode da građani i građanke samim svojim prisustvom u Prijedoru na 31. 5. pomažu roditeljima da konačno naprave spomenik dostojan nedužnih 102 dječaka i djevojčica koji su ubijeni u svom gradu.

"Potrebni smo roditeljima ubijene djece da svojim prisustvom u Prijedoru, sa bijelom trakom oko rukava, pružimo podršku u njihovim nastojanjima da se spomenik dječacima i djevojčicama izgradi. Pozivamo sve ljude da, barem na 31. 5. dođu u Prijedor zajedno i stanu rame uz rame protiv segregacije i diskriminacije žrtava", saopšteno je iz "Jer me se tiče".

Podsjećamo, peticija za izgradnju spomenika je po protokolu predana prošle godine, međutim, gradska skupština u Prijedoru se do danas nije izjasnila o inicijativi roditelja ubijene djece o gradnji spomenika. Međunarodni dan bijelih traka će, stoga, biti i oblik protesta protiv ovakvog postupanja lokalnih vlasti.

***
Molimo vas da kontaktirate inicijativu "Jer me se tiče" putem Facebook stranice ukoliko želite podržati inicijativu i biti u Prijedoru 31. maja, kako bi vas informisali o detaljima u vezi sa prevozom.
***

Tekst prenijet s Facebook stranice inicijative "Jer me se tiče"

baner-dan ljudskih prava

POZIV NA PROTESTNI MARŠ ZA MEĐUNARODNI DAN LJUDSKIH PRAVA

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se 10. decembra na dan potpisivanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine kada je priznato pravo svih ljudi na život, slobodu i sigurnost… bez ikakvih razlika.

Povodom obilježavanja ovog dana grupa aktivistkinja i aktivista, građanki i građana organizuje protestni marš – Ljudska prava vani!

Smatrajući da je od ključnog značaja da sve marginalizovane grupe izađu, svoje probleme učine vidljivim i da zajedno protestuju za ljudska prava svih, bitno je da jedni za druge pokažemo razumijevanje i da se ujedinimo u zajedničkoj borbi za ljudska prava svih. Na ovaj dan protestujemo za prava svih onih koji su diskriminisani i marginalizirani: žene, mladi, Romi/kinje, osobe sa invaliditetom, LGBT osobe, žrtve rata, izbjeglice, povratnike i sve druge.

Naravno, na maršu je svako slobadan da nosi zastave, transparante i poruke koje želi, te ukaže na probleme, diskriminaciju, nasilje i svakodnevno kršenje ljudskih prava, te se na maršu neće isticati pojedinačno organizacije.

Okupljanje je planirano za 10. decembar (utorak) u 9.30 ispred Akademije likovnih umjetnosti (Obala Maka Dizdara 2), te početak marša u 10h. Ruta marša je: Akademija likovnih umjetnosti – Gradska uprava (Federalni parlament) – Ajfelov most – Zgrada Kantona Sarajevo/Općina Centar – ulica Maršala Tita – Parlamentarna skupština BiH – Filozofski fakultet. Ispred zgrada zakonodavnih tijela (Federalni parlament, potom Kanton Sarajevo, te na kraju Parlamentarne skupštine bismo se kratko zadržali i pročitali naše zahtjeve. Poseban fokus zahtjeva odnosi se na osiguranje uživanja i promociju prava na rad, prava na obrazovanje i prava na sigurno okruženje, jer je upravo ovo preduslov za postojanje svake osobe i uopšte život i ljudsko dostojanstvo.

Pozivamo vas da se u što većem broju odazovete ovom maršu, jer nas se svih tiče!

zarezNI ENTITETE NI IDENTITETE!

Luka Čuljak i Jasna Kovo

Kako je zbog nedonošenja zakona o JMBG i nedavne smrti Berine Hamidović došlo do masovnih protesta u BiH, o čemu se točno radi i kako izbjeći i entitete i identitete kao vodeće ideologije nakon raspada Jugoslavije

U nedjelju 16.6. preminula je Berina Hamidović. Berinina smrt je simptomatična u svakom pogledu i, nažalost, potvrda da država BiH i etnonacionalne politike koje je vode ubijaju svoju djecu. Kako uopće pisati o potrebi da se artikulira više političkih zahtjeva nakon porazne vijesti o Berininoj smrti?

Najmasovniji dosadašnji protest desio se 11.6., kada je na ulicama bilo oko 10 000 ljudi, a uz pomoć taksista blokirana je glavna ulica u Sarajevu na nekoliko sati. No blokada Zajedničkih institucija BiH (sa 6. na 7. juni) zasigurno je najradikalniji čin koji je izveden u posljednja dva desetljeća, ali nužno je ukazati na nekoliko stvari kako bi daljnje akcije bile učinkovitije.

Zašto smo izašli na ulice?

Blokada Zajedničkih institucija BiH spontano je izvedena zbog četveromjesečnog nedonošenja Zakona o jedinstvenom matičnom broju (JMBG). Revolt je prvenstveno iniciran zbog bolesne tromjesečne bebe Belmine Ibrišević. Nepostojanje JMB-a sve bebe rođene od februara ove godine u BiH dokida kao političke subjekte i još gore, kao i u ovom jedinstvenom slučaju, izlaže riziku od smrtnosti, od nemogućnosti liječenja, kretanja izvan granica BiH. Prije nego se izvedu bilo kakvi zaključci i artikuliraju mnoga druga politička pitanja, kao što je konačno ujedinjenje svih potlačenih socijalnih kategorija, ipak je nužno izvesti prvi korak ka priznavanju svih građana i građanki BiH kao političkih subjekata. Stoga se iz protekle blokade Parlamenta kao i daljnjih najavljenih protestnih skupova, uistinu moraju izdejstvovati rješenja da zakonski nepostojeće bebe konačno postanu vidljivi politički subjekti, jer je biopolitika koja dodatno pokušava da homogenizira entitete odvela djevočicu Berinu u smrt. Koliko je uostalom uzaludan, prazan i nadasve ubitačan narativ o nacionalnim podjelama građana/ki BiH, odnosno etnonacionalna politika koju vode političke partije BiH, prokazano je u proteklim danima svojevrsne bitke protiv nacionalističke retorike kao mjere odgovora na beskrupulozan govor jedinih krivaca za trenutno stanje u BiH – vladajućih političara. Stoga se kao jedini adekvatan odgovor nameće ponovno propitivanje temeljnih pojmova političkog organiziranja oko socijalne pravde i njenog izvođenja u praksi, a to je izgradnja solidarnosti kao i jačanje "vlastitih redova" – preuzimanje moći od biopolitičara. Blokada je prevashodno prokazala već postojeće (sa)znanje o nesposobnosti političke elite, i prije svega izostanak ikakve političke volje, odnosno potpunu angažiranost pojedinih stranaka i zastupnika na daljnjoj etničkoj podjeli. Nakon četiri mjeseca najavljani su protesti, a na isti dan organiziran je i skup podrške/solidarnosti sa turskim narodom. Možemo reći da je okupljanje prvog dana ispred Parlametna bilo sasvim spontano i još sasvim neartikulirano, no ono što se desilo dan poslije, u četvrtak, iznenadilo je i ljude koji su prisustvovali samoj blokadi. Ne trebamo se zavaravati, jer je naša metoda bila jedina koja se može nazvati dobrom, odnosno učinkovitom akcijom tokom svih dosadašnjih protesta. Ljudi su svojim tijelima, prsa o prsa sa policijom, blokirali sve izlaze iz zgrada. Ujedinjeni u blokadi, stajali su jedni spram drugih i jedni pored drugih, studenti, radnici, penzioneri, roditelji. Također, time svjedočimo činjenici da se ovim činom u medijski diskurs konačno može vratiti proletarijat. Kao što znamo, u antičkoj Grčkoj je najsiromašnija populacija bila izvan vlasničkih odnosa i javnih poslova, egzistencija siromašnih u državi i služenje njoj svodila se na biološku reprodukciju potomstva kao radne snage, tjelesnog uloga. Polazeći od činjenice da i danas ljudi širom svijeta obavljaju rad sopstvenim tijelom, Eagleton smatra čudnim kada neko kaže da je proletarijat "nestao", iako je sa dolaskom liberalne demokracije i neoliberalnom politikom duboko prekarizovan, te se kognitivno samoreciklira. Proletarijat je, ne samo na simboličkoj razini, pokazao da nikako nije odustao od borbe.

Danak smo na kraju platili gotovo potpunim izostankom tradicije otpora, krenuvši od toga da pojedine skupine nisu imale nikakvu međusobnu komunikaciju, te niko nije znao šta se dešava na kojem od izlaza. Zatim, znanje da se organizira plenum i organiziranje radnih grupa u potpunosti bi isključili potrebu za vođama, "stručnim" pregovaračima ili predstavnicima (koji i nakon niza protesta još uvijek jašu svoje konje od papira). Nedostatak kulture demonstriranja uprizorenje je izostanka saživljavanja sa prostorom koji smo okupirali jer okupirani prostor jest naš autonomni prostor i tako ga trebamo koristiti. Izuzetak je, naravno, skupina koja je tu noćila sa srijede na četvrtak, koja je imala šatore, vreće za spavanje, društvene igre, instrumente i slično.

Dakako, radilo se o veoma različitim skupinama ljudi koji su participirali u blokadi, ali organizacija nije postojala ni na bazičnoj razini, osim par individualaca sa megafonima koji su se profilirali kao lideri protesta, s tim da su isti ti lideri (trebamo li reći da su redom bili muškarci?), u jednom trenutku pacificizirali situaciju riječima "ljudi situacija je komplikovana", "dan je dug, noć je duga" ili "radite šta hoćete". Politički logički aparat, dakle, još funkcionira po principu predstavničke demokracije u vidu lidera koji smo taj dan imali.

No uprkos tome, okupljeni na blokadi su odlučili ostati do "kraja" što je završilo deblokadom institucija u (in)direktnom posredništvu u pregovoru Visokog predstavnika Valentina Incka i okupljenih, ali već uveliko prorijeđenih demonstranata. Nakon višesatne blokade, iz Zajedničkih institucija su izašali svi "zatočeni", naši političari kao i strane diplomate, uglavnom bankari i strani investitori.

Koga smo blokirali?

Revolt nije stvar "narodnog divljaštva" ili "povijesne nužnosti", već je prije svega "uprizorenje razloga i način govorenja". —(Jacques Ranciere)

Tokom cijele blokade, kao i u danima poslije, okupljeni demonstranti, kao i svi oni koji su ih podržali, insistirali su na dokidanju dominantnog narativa o etnički zasnovanom protestu protiv vlasti. Mogli smo vidjeti da su okupljeni uistinu insistirali na samo jednom zajedničkom cilju a to je konačni prestanak odugovlačenja u radu parlamentaraca.

No uprkos tome, vladajuće elite iz oba entiteta su pokušale dodatno ispolitizirati ovaj moment i blokadu Zajedničkih institucija okarakterizirati kao udar na srpsku političku elitu, što je dominantan narativ političke elite iz RS-a, dok su federalni zastupnici potencirali narušavanje dobrog imidža države BiH na međunarodnoj sceni. Izvještavanje i jednih i drugih zvaničnih medija tokom cjelokupne blokade pri tome se može okarakterizirati neprofesionalnim, pa i krajnje politički nepismenim. Razumijevanje samog pojma mirnog okupljanja građana i građanki, kao demokratskog principa izražavanja neposlušnosti vlastima, i više je nego banalno. Potencira se svojevrsni strah u javnom mnijenju nazivanjem blokade "opravdanim građankim neposluhom" koji se možda pretvorio u "politički čin / zahtjev" čime se u krajnje politikantskom diskursu u konačnici radi na depolitizaciji samog skupa i predstojećih okupljanja. Revolt, ili sama blokada, kao i zahtjevi koji su upućeni vlastima, su od samog početka politički čin i kao takvi moraju biti prepoznati, a ne razblaženi depolitizirajućim diskursom. No, ne smije se previdjeti i činjenica da uprkos svojevrsnoj međugeneracijskoj solidarnosti i ujedinjenu različitih socijalnih kategorija na skupu, ipak nije postojala jednakovrijedna artikulacija političkih zahtjeva. To se ponajbolje može sagledati u razumijevanju blokade stranih diplomanata/bankara i naših političara na jednom mjestu, oko čega su se i ponajviše dvojili okupljeni: da li pustiti strane investitore ili ići do kraja po cijenu narušavanja dobrog imidža BiH, kako su to ocijenili skoro svi političari. Ovaj moment ponajbolje prokazuje i nedoraslost bh. javnog mnijenja u razumijevanju stvarnih političkih činilaca našeg društva, a to pored zvaničnih političkih elita, prvenstveno jesu i bankari kao prvi poligon provedbe neoliberalne politike. Pored ove blokade sa prvim zahtjevom za JMBG, protestna okupljanja su zahvatila cijelu zemlju: studenti u Banjoj Luci protestiraju za svoja prava, studenti u Mostaru također su izašli na ulice u četvrtak, studenti u Sarajevu izlaze na ulice u znak podrške pokrenutoj blokadi Zajedničkih institucija. Zatim nekolicina gradova (Zenica, Brčko, Bugojno, Jajce, Srebrenik, Prijedor, Travnik, Livno) koja sa istim zahtjevima izazli na ulice. Konačno se, na nivou cijele BiH, događa nešto što bismo, barem u jednom trenutačnom zanosu, mogli nazvati buđenjem proleterijata, ili onog već spomenutog prekarijata, koji ukoliko i nije politički osviješten, konačno artikulira neka od bitnih pitanja studentske populacije, radničkih prava, svih marginalnih socijalnih kategorija. Zauzimanje javnog prostora u tom smislu je indikativno i u načinu na koji ga propitujemo, zauzimamo i kroz njega artikuliramo pitanja zajedničkog javnog dobra. U tome se krije mogući ishod pokrenutog vala protestnih okupljanja u BiH.

S kim ulazimo u dijalog?

Demonstranti su bili odlučni u jednoj stvari, a to je da nema nikakvih pregovora sa zastupnicima, uposlenicima i stranim bankarima. Svaki put kada bi pojedini od uposlenika pokušao da izađe, to pravilo se i poštovalo. Dakle, osim što smo tu da se izborimo za prava djece Bosne i Hercegovine, ovaj protest (ustvari, protesti) duboko su ukorijenjeni u ukupnu socijalnu sliku najnižih slojeva društva i otpor nacionalističkim politikama koje su vođene nakon rata, a koje dolaze ruku pod ruku sa neoliberalnom politikom koju nameće Europska unija, odnosno liberalizacijom tržišta, već izvršenom kriminogenom privatizacijom te stalnim napadima na već stečena socijalna prava. U dijalog se ne ulazi sa vladajućom klasom jer upravo u pitanjima borbe između dvije klase, pitanja klasne svijesti pokazuju se kao posljednji odlučujući element. Stoga, na našoj strani nisu ni mediji, ni profesori i intelektualci, ni sindikati, ako nisu došli odozdo, ili pak policija za koju su neki demonstranti uporno tvrdili da su na našoj strani što se pokazalo sa razbijanjem protesta gdje je pet demonstranata pritvoreno i ozbiljno ozlijeđeno, a nekolicina ih je već tijekom dana završila u ambulanti. Ovo je momenat kada se klasa, kako Žitko piše, psihoanalitičkim rječnikom rečeno, pojavljuje kao traumatično mjesto jer nije nimalo slučajno da su termini; klasa, klasna borba, radnička prava ili plenum istisnuti iz medijskog, odnosno dominantnog građansko-liberalnog i nacionalističkog diskursa.

Možemo li artikulirati više političkih zahtjeva?

Okupljeni od prvog dana pred Parlamentom, kao i nakon okončane blokade, čine sve da se protestni "duh" zadrži i uključi što više ljudi, organiziraju se daljnji koraci i ciljevi, izvođenja akcija i slično. Već u petak, organizirana je protestna šetnja ispred SPUS-a (Studentski parlament Univerziteta Sarajevo), kao i u ponedjeljak. Procjenjuje se da je sa njima izašlo preko 2000 studenata i to je, barem brojčano, zadivljujuća činjenica. U oba slučaja riječ je o partikularnom (zvaničnom) izlasku studenata čime se ne smije previdjeti činjenica da su bili okupljeni i tokom blokade i drugih dana okupljanja, no pitanje je da li se u partikularnim / zasebnim organiziranjima protestnih šetnji slabi moć ujedinjenih socijalnih kategorija. U konačnici, na koji način se artikuliraju pitanja studenata ako je glavna parola ispod koje se organiziraju "osuđeni na bosansku bolonju"? Jasno je da se time jačaju viktimološke pozicije bh. narativa, baš kao i onda kad su u studentskom pohodu na Muzej izjednačene replicirane parole o nastavku agresije na BiH sa zatvaranjem ove kulturne institucije. Njihove kolege u Banjoj Luci demonstrirale su protiv kriminogene političke elite u entitetu RS, dočim su se od prvog dana, kao zvanično tijelo, ogradili od podrške protestima za JMBG u Sarajevu, izražavajući solidarnost sa srpskim zastupnicima u Parlamentu BiH. Time su studenti u Banjoj Luci potvrdili da usprkos tomu što izražavaju nezadovoljstvo sa radom zvaničnih institucija RS-a, ipak stoje na braniku odbrane "tekovina" ovog bh. entiteta, odnosno da je ustanak protiv srpskih političara u RS-u tek narativni korektiv njihovog entitetskog rada dočim je podrška istim tim političarima u neradu na nivou države BiH posvjedočenje etno-nacionalnog legitimiteta jedne od tri dominantne političke elite BiH.

To je samo jedan od pokazatelja nerazumijevanja konteksta u kojem se novouspostavljena neoliberalna doktrina realizira kroz potenciranje politika identiteta i pristupnih pregovora EU. Svjedočili smo i demonstriranju kulturno-identitetskih narativa kroz parole "Nećemo entitete, hoćemo identitete" ili kroz zazivanje ratnih narativa i traumatskih iskustava, jugonostalgije, čime se, možda partikularno, ali iz prizme pojedinih grupa cementira postojeće stanje podijeljenosti bh. društva bez razumijevanja promijenjenih političkih paradigmi i koncepta solidarnosti koja se organizira u ime jasnih političkih zahtjeva svih "potlačenih".

Bez suvišnog patosa, koji bi prekrio trenutno "buđenje" naroda, okrenimo se jačanju solidarnosti i na ukazanim greškama, ili propustima, pokušajmo izgraditi novo iskustvo i ojačati koncept organiziranja protesta kroz principe direktne demokratije zasnovane prije svega na glasovima i zahtjevima "prezrenih na svijetu". Ni u kom slučaju minule događaje ne želimo romantizirati jer se i nije radilo o radikalnoj ideji i njenoj artikulaciji, ali vjerujemo da ima potencijal da se razvija na tragu otpora koji se dešava diljem svijeta – od Čilea preko Turske do Filipina. Iako bismo u ovom trenutku rado zazivali ujedinjene svih "prezrenih na svijetu" u artikuliranju više političkih zahtjeva pred Zajedničkim institucijama BiH, smatramo da je trenutno najradikalniji čin istrajati na jačanju nezadovoljstva pokrenutog zbog slučaja dvije navedene djevojčice, JMBG mora i treba do konačnog rješenja ostati prioritetni zahtjev sa pojačanom političnošću organiziranja i artikuliranja nagomilanog bijesa svih nas.

Tekst je preuzet sa www.zarez.hr, a objavljen je u broju #361, 19. juna 2013.

Izdato u: Zarez – Dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja

Eseji

Ubleha za idiote

  • ASAP

    ASAP: Engl. "Što je prije moguće". Doslovno, kao tehnički termin, odražava paradigmatičnu projektnu situaciju: probijeni su svi planirani rokovi. "Ne pominji nikakve datume kako se ne bi otkrilo gdje je zapelo i ko je odgovoran! Svi se trudimo ubrzati stvar, i uvijek smo se trudili. Gori mi pod nogama, ali ne diži paniku kako ne bi bilo još gore!" Uveliko se ovim hoće i prebaciti odgovornost na osobu od koje se nešto traži ASAP, jer se implicira da je pošiljatelj poruke brži i organiziraniji...

    Opširnije: ASAP