Eseji

Autorica: Mirjana Mikić Zeitoun

Uvod:

(Obzirom da sam,  kako to već svi moji prijatelji i poznanici dobro znaju, jako vezana za svoju obitelj, a slijedom posla koji dugo radim, i volim, dosta putujem, teško se   odlučujem za  neobavezne odlaske.)

Na Mirovnu akademiju, ideja je sama po sebi i lijepa i vrijedna, privukao me kurs Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije: etničkim identitetima bavim se već duže vrijeme: djelom teorijski (Mirovne studije),  a djelom praktično :rad sa socijalno isključenim ljudima koji su to često (i) zbog etničkog identiteta, pa i nacionalizma.

Htjela sam naučiti nešto novo, spoznati uzroke nekih  pojava, potvrditi neka svoja stajališta te steći znanja i vještine koje bi mi pomogle u mom radu s onima koje više ni ne pitam kako se osjećaju : jer oni se ne osjećaju.

Autorica: Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.

Autor: Marko S. (Hrvatska)

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

Autor: Željko Šarić (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

Dobro su govorili stari: muslimana sveži u vreću stavi ga pod stol i udaraj nogom a sa drugim jedi i pij za stolom - opet će ti isto misliti i jedan i drugi.

Ovo je jedna od najčešćih predrasuda koja se duboko usađuje u um običnog čovjeka kad sjedne za astal i počne da „razmišlja“ o svojoj bliskoj prošlosti, o posljednjem ratu, o drugima. I tad sebi postavi pitanje: „Zašto nam se sve ovo desilo? Zašto sam morao ratovati sa prvim komšijom?“ Odgovor je vrlo lak i čak se sam nameće. „Zato što sam ja dobar, moralan, pošten, iskren, a on je iskvaren, neiskren, podmukao, zao. Mi smo svi takvi, to nas je naša hrišćanska vjera naučila, a oni (nema vjere ni morala u nehrišćana) su ti kojima ne možeš vjerovati, koji se pretvaraju da su ti prijatelji, al' hoće da ti nož zabiju u leđa.“ Ovo je pogled samo iz jedne perspektive, naravno, ona se može i preokrenuti, tako da će tada drugi biti nevjernici, oni koji nisu na Alahovom putu izbavljenja i koji zbog toga nisu vrijedni suživota.

Autorica: Katarina Tadić (Beograd, Srbije)

Tema rada je analiza uloge medija u Srbiji, pre svega dnevnog lista „Politika“, u stvaranju nacionalističke i ratne atmosfere u srpskom društvu od kraja osamdesetih godina. Fokus će biti na analizi retoričkih sredstava korišćenih u cilju medijske manipulacije i stvaranju situacije gde je sloboda govora bila shvaćena kao sloboda izražavanja mržnje prema pripadnicima nesrpskih naroda. Od kraja osamdesetih godina na ovamo, srpski mediji su razvili i uveli u upotrebu osobene metafore, simbole, novokovanice i sl. koji su u znatnoj meri i doprineli i bili deo dominantnog šovinističkog javnog diskursa. Osim toga, razvio se i osoben tip izveštavanja gde je uloga novinara postala tumačenje događaja, a ne objektivno informisanje. List „Politika“ je prednjačio u pomenutoj praksi i time zasluženo stekao etiketu glavnog medijskog kreatora državne politike.    

Autorica: Tea Grujić (Pula, Hrvatska)

„Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i nacionalizam, Zagreb, 2010.  10 str. 

Uvod

Knjiga koja je uznemirila hrvatsku javnost, i ne samo jezikoslovce, obrađujući veliku, ispolitiziranu temu jezika, započinje s poglavljem o purizmu u hrvatskom jeziku, in medias res,  bez uvoda, određivanja pojmova ili lingvističkih teorija, započinje iz prakse! I upravo tim prvim stranicama gdje toliko dojmljivo, gotovo naturalistički oslikava našu dvadesetogodišnju opsjednutost čistoćom jezika, autorica Snježana Kordić magnetski privlači  svakog iole dobronamjernog čitatelja da krene u jednu potpuno novu čitateljsku avanturu promišljanja jezika...A kad čitanje krene, ne prestaju navirati misli s vlastitim primjerima proživljenog.Zapravo se cijelo vrijeme pitamo kako to i sami nismo primjetili, kako nismo osvjestili, reagirali, pobunili se protiv svih tih umjetno nametnutih nam jezičnih promjena. Jesu li to nama jezični čistunci uspješno isprali mozgove? Jer, i ne primjećujući  pišemo zamolbe, nazočimo sastancima, opterećuju nas razni zadatci, obvezujemo se, obraćamo jedni drugima sa štovanjem...Jesmo li morali? Htjeli? Kako se to uopće počelo događati? Već i zaboravih..je li to zaštitni mehanizam? Zastajem na trenutak, odlažem knjigu kako bih se vratila u proživljeno i prizvala svoja (ne)pouzdana sjećanja ..