Zbornik radova „Lice i naličje socijalne pravde u BiH“

socijalna pravda_slikaPuls demokratije je u suradnji sa Fondacijom Mirovna akademija i Fondom Otvoreno društvo izdao zbornik pod nazivom „Lice i naličje socijalne pravde u BiH“ čiji su autori/ce bivši polaznici i polaznice Post-jugoslavenske mirovne akademije i suradnici/e Pulsa demokratije.

Tribina na kojoj će diskutovati autori i autorice zbornika te njihovi gosti će se održati u četvrtak, 30. januara 2014. u 16h u Kriterionu (Obala Kulina bana 2) u Sarajevu. Pozivamo vas na zajedničko promišljanje i razgovor o pitanjima socijalne (ne)pravde u BiH.

Rad na zborniku je počeo u junu prošle godine s namjerom da pokrene diskusiju u javnosti Bosne i Hercegovine o socijalnoj pravdi kao uzdrmanom, i istovremeno, zanemarenom temelju društveno-političkog poretka. Rezultat rada mladih bh autora je zbornik artikuliranih promišljanja o tome kako su nestala mjesta otpora u BiH? Može li biti pravednijih rješenja u nepravednom sistemu? Šta je tranziciona pravda bez socijalne? Te se pitaju da li u toj suigeneričnoj stvarnosti u krhotinama, može biti socijalne pravde i je li nam ostalo snage za skok u povjerenje u kojem bismo opet mogli izmisliti solidarnost?

Radove autora možete pročitati u pdf-izdanju zbornika radova „Lice i naličje socijalne pravde u BiH” ovdje

Zbornik radova Lice i naličje socijalne pravde u BiH realizovan je u sklopu projekta Puls demokratije, Fonda Otvoreno društvo BiH, u saradnji s Fondacijom Mirovna akademija. Puls demokratije je internetski časopis za kritičko promišljanje društveno-političke zbilje u Bosni i Hercegovini koji postoji od 2006. godine. Zavljajujemo se Mennonite Central Committee koji je podržao rad Fondacije Mirovna akademija na ovom projektu.

Pet razglednica ministarstvima...

Fondacija Mirovna akademija i fotograf Branimir Prijak su za dane „Sedmice izgradnje mira" u Bosni i Hercegovini, koji se trenutno obilježavaju, nastojali skrenuti pažnju nadležnih institucija i šire javnosti na zanemarene probleme bh društva – probleme socijalne nepravde. Pitanja kao što su položaj radnika i radnica, podrške privredi, nedostatak socijalne pravde, uništavanje prirodnih resursa, nebriga o istorijskom, političkom i kulturnom nasljeđu su samo neke od tema na koje smo nadležne institucije htjeli podsjetiti.

Tokom „Sedmice izgradnje mira", ove odabrane fotografije su u formi razglednica poslane na adrese 23 nadležne bh institucije i ministarstva na entitetskom i državnom nivou BiH kao podsjetnik na stanje bh društva i pitanje šta će poduzeti da ono poboljša?

Dita

Fotografija: Fabrika deterdženta „Dita“ Tuzla

 

Koristimo priliku da Vam tokom „Sedmice izgradnje mira“ skrenemo pažnju na problematiku loše uprave i uslova rada u fabrici deterdženta „Dita“ Tuzla, kao i u ostalim fabrikama širom Bosne i Hercegovine. Nekadašnji pokretači bh privrede i vodeća fabrička postrojenja predstavljaju danas samo sjenu minulog privrednog uspjeha. Loša uprava, neadekvatna privatizacija, loši radni uslovi, neisplaćene plate, penziono i zdravstveno osiguranje, kao i nedovoljna podrška konkuretnosti bh proizvoda na domaćem i inostranom tržištu dovele su fabriku Ditu, ali i mnogobrojna druga postrojenja do propadanja. S obzirom na navedeno, apeliramo da, putem funkcije koju vršite, pod hitno preduzmete sve moguće mjere kako bi se kroz konkretne korake zadovoljili kriteriji normalnih uslova rada i zaštitila prava radnika Dite i ostalih radnika fabrika širom BiH.

Rijeka Bosna

 

 

 

Fotografija: Rijeka Bosna

Koristimo priliku da Vam tokom „Sedmice izgradnje mira“ skrenemo pažnju na problematiku zagađenosti rijeke Bosne i rijeka u Bosni i Hercegovini generalno. Pored vidljivih tragova zagađenosti rijeka (smeće, plastične vrećice, i sl.), vodotoke  najviše zagađuju otpadne vode iz naselja (kanalizacija) i industrije. S obzirom na činjenicu da se u FBiH otpadne vode biološki i hemijski ne prečišćavaju, apeliramo da, putem funkcije koju vršite, pod hitno poduzmete sve moguće mjere kako bi se uvelo obavezno prečišćavanje otpadnih voda koje se ispuštaju u vodotoke, a u svrhe očuvanja prirodnog ekosistema i zdravlja građana/ki. Pored toga, smatramo da je rana edukacija o ekološki osviještenom načinu života i poštivanju prirodnih resursa krucijalna u održavanju ekološke ravnoteže, te apeliramo na obrazovne institucije da se razviju obrazovni programi koji će efikasno raditi na podizanju ekološke svijesti, prvenstveno djece školskog uzrasta.

Rudari

 

Fotografija: Spomenik posvećen rudarima poginulim u Husinskoj buni

 

Koristimo priliku da Vam tokom „Sedmice izgradnje mira“ skrenemo pažnju na problematiku uslova rada rudara u Bosni i Hercegovini. Iako je proizvodnja rudnika širom BiH na zavidnom nivou, uslovi rada su i dalje neadekvatni: loša zaštita na radu, niska primanja i zastarjela tehnološka oprema, te nedostatak investicija u ovaj privredni sektor su ključni problemi koje su identificirali rudari. S obzirom na činjenicu da cjelokupni energetski sektor BiH zavisi od proizvodnje u rudnicima, apeliramo da, putem funkcije koju vršite, pod hitno poduzmete sve moguće mjere kako bi se kroz konkretne korake poboljšali radni uslovi rudara. Smatramo da svaki radnik i radnica imaju pravo na dostojanstven rad, a posebno rudari kojima treba osigurati posebnu zaštitu na radu.

 

Sportisti

 

Fotografija: Slijepi sportisti

 

Koristimo priliku da Vam tokom „Sedmice izgradnje mira“ skrenemo pažnju na problematiku položaja slijepih i slabovidnih osoba u današnjem bh društvu, te generalno osoba s invaliditetom.  Ovaj dio društva Bosne i Hercegovine ugrožen je skoro na svakom koraku, a prava ovih građana/ki i njihove mogućnosti nisu uskraćena njihovim invaliditetom, već nebrigom vlasti. Osnovna ljudska prava kao što su pravo na školovanje, te svakodnevne radnje kao što su prelazak ulice se u gradovima širom BiH pokazuju kao nemoguća misija. Neprilagođeni javni gradski prijevoz, previsoki trotoari, nedostatak zvučne signalizacije semafora, nepostojanje državnih ili entitetskih politika, te nemar vlasti stavlja osobe s invaliditetom na marginu bh života. I pored lišenosti normalnih životnih uslova, osobe s invaliditetom koje se profesionalno bave sportom postižu zavidne rezultate pokazujući nam da oni nemaju „posebne potrebe“, već samo one koje imamo svi – pravo na slobodno kretanje, obrazovanje i život u dostojanstvu.

Vraca

 

Fotografija: Spomen park Vraca

 

Koristimo priliku da Vam tokom „Sedmice izgradnje mira“ skrenemo pažnju na problematiku zanemarivanja i nebrige za kulturno-istorijsko nasljeđe Bosne i Hercegovine, a posebno spomen parka Vraca. Podignuti da bi služili kao svjedoci i simboli antifašizma i stradanja građana/ki u Drugom svjetskom ratu, danas su spomenici revolucije i narodnooslobodilačkog rata na margini zaborava i nemara. Pored svog umjetničkog i kulturno-istorijskog značaja, ovi spomenici nas podsjećaju na vrijednosti antifašizma koje bi i danas trebale biti dio našeg društva. Umjesto toga, spomenici revolucije u BiH su oskrnavljeni, zapušteni, neki u potpunosti uništeni, a povrh svega bez devalvirani. S obzirom na ovakvo stanje kulturno-istorijskih spomenika i mjesta sjećanja, apeliramo da, putem funkcije koju vršite, pod hitno poduzmete sve moguće mjere kako bi se obnovili i očuvali spomenici revolucije i narodnooslobodilačke borbe.

 

mim_logo

 

logo_bhs

Autor fotografija: Branimir Prijak

Projekat je realizirala Fondacija Mirovna akademija u sklopu „Sedmice izgradnje mira“ koja se ove godine obilježava od 15. – 22. septembra širom BiH uz podršku Mreže za izgradnju mira.

 

Fondacija Mirovna akademija i Muzej grada Zenice Vas pozivaju

na otvorenje izložbe

„Spomenici revolucije i narodnooslobodilačke borbe"

autora Branimira Prijaka i Nedima Zlatara

mjesto: Muzej grada Zenice (Muhameda Seida Serdarevića bb, Zenica)

datum: 29.08.2013.

vrijeme: 19:30h

plakat_katalog_front_izlozba_zenica_resize

Antifašistička borba u kojoj su, tokom perioda 1941 – 1945., učestvovali pripadnici/e svih naroda u BiH je nakon II Svjetskog rata ovjekovječena u mnogim spomenicima i mjestima sjećanja. Monumentalnih razmjera, raštrkani po čitavoj zemlji, ovi spomenici su koristili kao podsjetnici na herojsku prošlost, ali i kao ideološki simboli proklamovane veličine i značaja socijalističkog sistema. Ratovi 90-ih su, pored krvavog raspada bivše države, donijeli i radikalan ideološki zaokret, promjenu socio-političkog konteksta, reviziju savremene istorije, te fizičku destrukciju i ugrožavanje spomenika antifašističkoj borbi. Stanje u kome se ovi spomenici danas većinom nalaze svjedoči o širem odnosu naših društava prema antifašističkoj prošlosti koja se prekraja, negira ili potpuno odbacuje u skladu sa dominantnim nacionalističkim i/ili antikomunističkim narativima. Time se ne samo zapostavlja izuzetno važan dio novije istorije ovih prostora, već se uništava i neosporno kulturno i umjetničko blago, koje ima izuzetan edukativan, kulturni i istorijski značaj.

Pitanja koja ovaj projekat postavlja su: Koliki je danas značaj spomenika i mjesta sjećanja na antifašizam i socijalističku revoluciju? Kako same zajednice u kojima se spomenici i mjesta sjećanja nalaze sagledavaju njihov umjetnički, istorijski i kulturni značaj? Šta nam danas znači antifašizam i može li on, postavljen na nove temelje, postati „zajedničko tlo" za ljude u žestoko podijeljenoj BiH? Da li je moguće zadobiti širu društvenu podršku za obnavljanje i revalorizaciju umjetničke i istorijske vrijednosti ovih spomenika i mjesta sjećanja?

Pozivamo vas da svojim prisustvom date doprinos otvaranju ovih važnih pitanja u našoj javnosti.

Za sve dodatne informacije možete kontaktirati:
Branimira Prijaka – 061 357 238
Eminu Trumić – 062 609 987
Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
www.mirovna-akademija.org

INTERVJU

Suočavanje s prošlošću

ISTINA O ISTINI

Podnaslov: Sa ciljem bolje i šire prezentacije voditelja kurseva na ovogodišnjoj Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji, što bolje i šire prezentacije problematike kojom će se polaznici kurseva baviti te, u konačnici, što je moguće većeg plasiranja diskursa izgradnje mira u javni prostor pokrenuli smo seriju intervjua s voditeljima naših kurseva. Ovaj put, cijenjeni posjetitelji naše stranice, dajemo vam na uvid intervju sa Svjetlanom Nedimović, voditeljicom kursa Uloga historijske istine u transformaciji sukoba

Razgovarao: Amer Tikveša

FMA: Ove godine prvi put predajete na Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji. S obzirom na to koliko ste se stigli upoznati s tim programom, kakvi su Vam utisci i očekivanja?

NEDIMOVIĆ: Sama ideja programa koji okuplja aktiviste i naučenjake mi se čini sjajnom, iako se podsjećam da ipak moram vidjeti kako to funkcioniše u praksi. No, ne pomaže tu podsjećanje na oprez, meni su očekivanja, kako mi se često kaže, sasvim nerealna, ali ja nikako ne znam zašto ne bi bila. Nekako sam pod dojmom da jedino tako ima smisla započinjati bilo kakav obrazovni proces – vjerujući da ćete na kraju ili na sredini ili kad već, na tren ili za stalno, izaći iz okvira realnog.

FMA: Bit ćete voditeljica kursa Uloga historijske istine u transformaciji sukoba. Molim Vas da nam ukratko iznesete lični stav o njenoj ulozi i da li je on i koliko u koliziji s načinom na koji se centri moći, prije svega političke i prije svega na prostoru bivše Jugoslavije, s tom ulogom „igraju“ u procesu izgradnje ovdašnjih društava i država te njihovog međusobnog pomirenja?

NEDIMOVIĆ: Mislim da je jedan od razloga što namjeravam obrađivati tu temu upravo to što sam uvjerena da je zauzimanje stava o nečem tako neuhvatljivom i složenom kao što je istorijska istina i njena uloga u društvu već samo po sebi problem, i to nije tako samo u ovim krajevima. Ne bih se, naravno, usudila tvrditi da je zauzimanje stava jednako problematično kao ono što čine političke elite, ali smatram da i jedno i drugo predstavaljaju neodgovarajući i, u krajnjoj liniji, štetan odnos s prošlošću. Jesmo li se uopšte potrudili definisati šta podrazumijevamo pod istorijskom istinom – sumnjam da se to može učiniti van konteksta, prostornog i vremenskog? Navela bih samo jedan znakovit primjer, jedna od najpoznatijih i najviše istraživanih komisija za istinu i pomirenje, južnoafrička, nakon iscrpnih diskusija zaključila je kako ima raditi na traganju za ravno četiri tipa istine - forenzičkom, narativnom, društvenom i restorativnom. Istorijska istina dakle nije nekakva homogena cjelina i nisam sigurna, a to odražava i program mog kursa, da istorijska istina nije u samom traganju za istinom.

Dalje, neka istraživanja pokušavaju dokazati da traganje za istinom, uopšte ili u nekim modalitetima, ne doprinosi uvijek transformaciji nasilnih sukoba u nenasilna suočavanja i komunikaciju različitosti u suštinski pluralističkim društvima. Nerijetko se dešava da društva moraju birati između uspostavljanja trajnog mira i stabilnog poretka utemeljenog na  bar privremenom ćutanju, što je nepobitno nepravedno prema žrtvama, i ranog progovaranja o prošlosti kojim se rizikuje ponavljanje te prošlosti u nekom obliku. Ne znači da je ova istina (istina ovih istraživanja) o istini - istina, ali ne vjerujem ni da je korisno apriorno zaključivanje o istini kao imperativu, bez razmišljanja o samom procesu i načinima traganja, ustanovljavanja, iznošenja, recepcije.  Štaviše, u situaciji u kojoj su tzv. gospodari rata ili političke elite autoritarnog poretka politički i, treba i to reći, fizički u suviše jakoj poziciji i kada su upravo oni među akterima najznačajnijim za uspostavljanje mira ili otpočinjanje tranzicije, odlaganje traganja za istinom može se pokazati korisnijim za istorijsku istinu i dugoročnu, korjenitu transformaciju odnosa društva s prošlošću kao i transformaciju samog društva, nego rano ali zato politikantski ispregovarano, izbalansirano, strogo kontrolisano bavljenje istorijskom istinom.

Da me se ne bi pogrešno shvatilo, kao kakvog unajmljenog praktikanta negiranja genocida, objasniću ovu tezu u na jednom primjeru.  Npr. ni danas nema saglasnosti oko toga da li je nametnuta tišina u Španiji bila neupitno štetna ili je zemlju spasila novog građanskog rata. Niti će suglasja biti u tom pogledu - nema laboratorije u kojoj bismo mogli eksperimentisati s različitim situacijama. Ko danas može reći nije li možda bilo korisnije kod nas zabraniti spominjanje istorijske istine, i “istorijske istine”, u predizbornim kampanjama i svakodnevnoj politici, izmjestiti kompletan proces iz političko-administrativne sfere u onu društveno-političku? Ali ono što se možda može reći jest da  bismo trebali ovdje kod nas konačno otpočeti raspravu o tome kako pristupati našoj bližoj i daljoj prošlosti i koju vrstu odnosa s njom uspostavljati, umjesto podrazumijevanja da mi taj odnos posjedujemo jednom za sva vremena.

FMA: U opisu Vašeg kursa na jednom mjestu napravljena je distinkcija između etičkog i političkog statusa istine. Zanimljivo je da sve metanaracije, svi metaoznačitelji, u intelektualnom diskursu pogotovo dobivaju kao razdvojene svoj politički i etički status, svoju političku i etičku interpretaciju. Tako je s pravdom, mirom, istinom... Pitanje je: da li su politika i etika do te mjere nespojive da zajednički ne mogu interpretirati nijednu veliku priču? Ako jesu, možemo li biti u politici a da ne izgubimo humanost i koji su danas glavni razlozi njenog postojanja?

NEDIMOVIĆ: Mislim da odgovor na ovaj apstraktniji segment vašeg pitanja zavisi od definicije politike i etike i ne bih  se usudila dići lične distinkcije u tom pogledu na nivo epistemičkog apsoluta, mogu samo reći da ih moje poimanje donekle približava. Međutim, u konkretnom slučaju istorijske istine u društvima izloženim sistematskom nasilju neke vrste, razlika je empirijski utvrdljiva - rijetko se negira etička vrijednost istine kao takve, za žrtve ili, možda bolje rečeno, preživjele. Ali se gotovo jednako rijetko u traganje za istinom i njeno iznošenje upuštalo van prostora omeđenog zahtjevima političkog trenutka. Već sam govorila o Španiji prije koju deceniju. U takvim društvima je i suviše izražen strah od ponavljanja terora, od ponovnog pada zajednice u haos i bez- ili viševlašće, pa su mir i poredak ili red neupitno imperativi, a zahtjevi etike su im podređeni. Kako kaže Machiavelli, briga za političku zajednicu mora biti iznad brige za vlastitu dušu (u ovom slučaju i za duše drugih), tako da politika u društvima koja se nanovo ustrojavaju slijedi weberovsku logiku tragičke odluke - odluke koja nikada nije apsolutno dobra i koja nužno žrtvuje etiku politici. Recept za pomirenje ta dva aspekta, etičkog i političkog, bar u ranim danima transformacije sukoba, još nije nađen - to nije čak ni onaj južnoafrički, bez obzira na izraženu teološku potku procesa razotkrivanja istine u toj zemlji i bez obzira na političku situaciju bitno drugačiju od situacije u nekim drugim dogovornim tranzicijima ili primirjima.

To ipak nije kraj priče o etičkom i političkom statusu istine - koliko god prozaično to zvučalo, vrijeme ostaje jedan od najznačajnijih faktora u procesima traganja za istinom i, u krajnjoj liniji, kontinuirane konverzacije društva s prošlošću. Moje pitanje u okviru ovog kursa stoga jest kako se s vremenom redefinišu etički i politički status istine i kakvi načini traganja za istinom i njenog iznošenja doprinose tom redefinisanju.

FMA: Ako posmatramo bivšu Jugoslaviju i posebno BiH, a s obzirom na tezu da je za pomirenje potrebna službena, općeprihvaćena istina, da li će do takve istine biti moguće doći bez momenata prisile i postoji li službena, društvena i državna istina da se do nje došlo bez prisile?

NEDIMOVIĆ: Nisam uvjerena da bih se složila s tom definicijom odnosa službene istine i pomirenja. Štaviše, sve što sam do sada čitala o istini i pomirenju u tzv. duboko podijeljenim društvima (sasvim neadekvatan ali ipak uvriježen naziv) sugeriše da uvođenje bilo kakvog pojednostavljenog uslovljavanja ili automatskog kauzaliteta u tu vezu sugeriše nerazumijevanje i jednog i drugog. Dalje, pomirenje je problematičan pojam i ne bismo ga vjerovatno ni smjeli koristiti a da odmah ne objasnimo imamo li u vidu minimalističku koncepciju ili onu bogatiju. Službena istina nije ništa manje problematična - zvuči gotovo monumentalno, a istorija “službenih istina” je većim dijelom istorija prećutanih ili utišanih glasova. Dakle, ja bih rekla da sama koncepcija službene istine podrazumijeva prisilu ili bar dominaciju neke vrste. Smatram da je cjelokupni pojmovni instrumentarij kojim raspolažemo u sferi istorijske istine, odnosa s prošlošću, sjećanja i sl. potpuno neadekvatan i zapravo je direktan produkt pojednostavljenog poimanja istoričnosti ne kao načina egzistiranja društva već kao nekakvog definitivnog dolaska do istine i jednokratnog suočenja s prošlošću koja potom ostaje da postoji u neizmijenjenom obliku, a mi je po potrebi posjećujemo.

FMA: Pitam to zbog jedne od suštinskih podjela ovdašnjih političkih percepcija, one s obzirom na rat koji je izazvao apsolutni razdor bh. društva po svim šavovima. Radi se o tome da li je ovdje bila agresija ili građanski rat. Postoje činjenice koje govore i u korist jednog i u korist drugog ali su s obzirom odakle se na tu stvar gleda jedne ili druge politički apsolutno nepoželjne pa i zabranjene. Kao najveći čuvari zabrane kontaminiranja vlastitog etničkog prostora od činjenica koje dominantnoj političkoj koncepciji ne odgovaraju javljaju se i tzv. obični ljudi. Čuvari svojih partikularnih istina čini se da imaju toliko jaku vjeru u te istine da ih podižu na nivo univerzalija. Ne znači li ovdje raditi na službenoj istini rušiti svjetove koji egzistiraju, računamo li i pripremni period za ratove, nešto više od trećine prosječnog ljudskog vijeka?

NEDIMOVIĆ: Mislim da mi zapravo uopšte nemamo predstavu kakav je odnos tih tzv. običnih ljudi s prošlošću u svakodnevnom životu. Moj dojam, koji zaista nije ništa više od toga - otisak (nesistematično) zapaženog, jest da je integriranje prošlosti u svakodnevni život daleko složenije i višeznačnije nego pretpostavljamo i da nikakvih formiranih svjetova tu nema. Taj odnos je određen situacijski, dakle kontekstom bar onoliko koliko i dominantnim političkim opcijama. Stoga smatram da bi za nas kao društvo od ključnog značaja bilo da se izmjestimo iz polja stavova i predubjeđenja, iz rasprava koje to nisu jer se u njima samo sudaraju monolozi, te da napustimo pretpostavku da je traganje za istinom nekakvo unaprijed programirano, pravolinijsko kretanje do definitivnoutvrdljive ciljne tačke. Šta je alternativa? Alternativa je kontinuirano graditi odnos s prošlošću pristupajući joj eksplanatorno ali i narativno, interpretativno ali i kritički, i ne očekivati da će se taj proces ikad okončati.

FMA: Postoji li po vama ovdje nedostatak na polju istraživanja porodičnih naracija i kakva je njihova uloga u procesu nalaženja načina za pomirenje? Kad se uzme u obzir posljednji rat, da li su one bile bolje korištene u pripremu rata ili u njegovo sprečavanje? Sve te priče o ubijanim precima, rodbini, o vjekovnim neprijateljima koje se prenose s koljena na koljeno... Da li i u kojoj mjeri potcjenjujemo njihov značaj?

NEDIMOVIĆ: Ja bih se usudila tvrditi da mi ovdje potcjenjujemo značaj naracija uopšte. Mislim da bi jedan od bitnih koraka u istraživanju naše prošlosti i konverziranju s njom morao biti zaokret ka istraživanju svakodnevnog i pojedinačnog, van apriorno određenog značaja bilo kakvih naracija. To bi nam moglo pomoći i da steknemo uvid u načine korištenja naracija u svakodnevnom životu, ali i da počnemo razmišljati o prošlosti kao potencijalnom resursu, ne samo sredstvu manipulacije.

FMA: Vratimo se još malo povodu našeg razgovora, to  je Vaš kurs na PJMA. Kakva su Vaša iskustva inače s mirovnim obrazovanjem? Znamo da ga, kad je formalno obrazovanje u pitanju, gotovo i nema. Međutim, stavka koja bi morala određivati formalno obrazovanje jest ta da je ono u službi mira. Da li je to slučaj kod nas?

NEDIMOVIĆ: Iako duboko poštujem obrazovanje, da ne kažem - strahopoštujem, svjesna sam da nikako ne bismo smjeli zaboraviti korijene obrazovnih programa u modernim državama, pa i ovdje. Formalno masovno obrazovanje nije zamišljeno kao obrazovanje u službi mira ili kreativne individue ili znanja, već u službi države. Trebalo je stvoriti upotrebljivog građanina. Nisam sigurna da li se u  našim diskusijama o reformi obrazovanja o tome ikada raspravlja na pravi način jer, koliko god koncept obrazovanja u službi države strašno zvučao i značio, čak i takvo obrazovanje ostavlja više prostora za razvoj intelektualnog bića no ga mi zaposjedamo ovdašnjim programima. Objašnjenje je vrlo jednostavno - ako su kontradiktorni principi na kojima država počiva, ne možete biti sigurni ni kakvog biste to građanina htjeli. Prostor je stoga otvoren za raznorazne druge opcije, npr. etnonacionalne ili vjerske ili koje već i obrazovanje postaje oruđe za njih, a ne za državu. Za mirovno obrazovanje tu mjesta može biti tek onda kad ili društvo ili država ili i jedno i drugo odluče usvojiti principe na kojima ono počiva. Do tada, ako to tada ikad osvane, mirovno obrazovanje će postojati na nivou incidenta.

FMA: Ne možemo ovom prilikom da se ne osvrnemo i na Vaš rad u Pulsu demokratije. Dodirna tačka Vašeg pristupa Pulsu i kursu na PJMA jest Vaš odnos spram pisanja.  Pisanje nije samo proces diseminacije vlastitih stavova, znanja, ubjeđenja, vjerovanja već i spoznajni i trebalo bi biti interaktivni. Kad bi se javnom istupanju, ne samo pisanom, uistinu pristupalo tako u nekoj većoj mjeri, kakve bi to benefite društvu moglo donijeti?

NEDIMOVIĆ: Za početak, vrlo skromne, a to je i jedan od skrivenih ciljeva samog Pulsa - smanjenje količine gluposti u javnoj sferi. U pitanju je čista kontrola štete, na nekakve pozitivno formulisane ciljeve se ne usuđujem ni pomisliti. Čini mi se da jednostavno ne možemo nekažnjeno nastaviti produkovati sadržaje nesuvisle i nerazumljive a da se sam jezik na kraju ne sunovrati u vlastitu suprotnost, tj. da ne postane privatizovan, pa tako besmislen i nepotreban. Puls je u tom smislu očajnički pokušaj da se ljudi, konkretno - mladi autori i autorice, mahom iz studentske populacije, natjeraju da čitaju vlastite tekstove kao posvećeni, misleći, kritički neumrtvljeni čitaoci i da pisanje shvate kao proces konverziranja, s drugim autorima, s drugim gledištima i, na koncu, sa samim sobom.

Eseji

Videozapisi

Ubleha za idiote

  • Curriculum Vita

    Vidi: CV   Korišten sa odobrenjem iz Ubleha za idiote od Nebojše Šavija-Valha i Ranka Milanović-Blank, ALBUM br. 20, 2004, Sarajevo.